Ej, sinoć lik veli imam eigene firma a nema ni dvadeset godina,pa čovječe ja nemam ni eigene kokoš.U prijevodu Švabe nisu normalne.

Na zadnjem poslu u Bosni, na nekim zajedničkim sastancima u trenutku neke duže tišine ja bih bila vazda ta koja bi po običaju samu sebe dovodila u neugodnu situaciju. Možda jer mi bilo smiješno vidjeti dotičnog u ulozi šefa i što su ga drugi doživljavali kao toliki autoritet. Ej, iskupi nas 5 da nam nešto kaže i onda šuti nekih 7 minuta, dok progovori prvu rečenicu. Naravno da se i danas pitam, kako da je to samo meni bilo smiješno. Ma nije to ni do njega, oduvijek mi je zanimljiv uticaj tih autoriteta na ljude oko njega. Dok ja imam taj „problem“, tipa “ stid je ne bi bilo da je kod sultana“. Toliko ne doživljavam te formalne autoritete.

Nego,zovne mene poslije isti taj šef nasamo da nešto siđem do njega, ja kontam sad će da me dribla jer gaji tu strah trepet radnu klimu i kontam na šta će to izaći taj sastanak, jer znam sebe da neću izdržati da to samo preslušam. Kad on mene zvao samo da upita gdje sam parkirala motor ispred zgrade i kako to da nisam u haljinicama kao sve žene za osmi mart. Onda krenuo spikom kako će mi kupiti cvijeće, reko’ prihvatam jedino ako kupiš i svim ostalim radnicama. Zatim sam ja njega malo prozivala, kad on već nije mene, kako to da on jedini dolazi na posao u 9h, a trebao bi kao i sav običan puk i da sam na njegovom mjesto ne samo što bi bila protiv nove odluke o ukidanju poslijepodnevne kafu, već bi uvela to kao obavezu i svi bi radnici prvo morali doći na posao naspavani u slučaju da nisu, mogli bi otići u dr. dio kancelarije da malo odkunjaju. Tokom dana bi u firmi mogli da rade sve što požele za razonodu, samo da budu zadovoljni i sretni. Naravno sve je to u cilju dugoročnog stvaranja profita. On meni na to samo reče, čuj i krenuo se pravdati kako je on za deset godina to zaslužio, u prevodu on tako može a ostali radnici ne mogu.

Isti dan top vijest je bila kako su moje bivše radne kolegice prvi put nakon toliko godina dobile cvijeće od svog šefa. Samo je još jedna osoba pored mene saznala i zašto. Ne jer sam tad izlazila sa njim, već jer je bio desna ruka tog šefa i kao po običaj zapalo ga da obavi i taj posao za njega.

Da ne bi bilo da pričam utopije oko uređenja ove radne klime, (za Bosnu će to uvijek biti) pogledajte ovaj link. Prošle godine kad smo obrađivali najbolje poslovne politike korporacija, mislila sam im pisati kako su mi ukrali ideju.