Znate onaj osjećaj kad se posvađate sa nekim, pa vam teško i ne znate jeste li više ljuti ili tužni.

Pošto su djeca otvorenog srca, mislim da im  te svađe teže padaju, bar meni jesu kad bi se posvađala sa nekim bliskim.  Zato ne volim vidjeti da se djeca svađaju.  Pošto sam se  uvjerila  šta pozitivne riječi u momentima agresije urade mozgu bilo da ih čuješ ili izgovoriš odlučila sam to testirati na sestrinim malim curicama i ovoj djeci iz komšiluka.  Ima njih četvero što se često druže i ovo dvoje mladji nekako uspiju nametnuti svoju volju ostalim i pravo biti ciljano zlobno prema ostalim a roditelji im preuzeli sistem iz vrtića, poslije kojeg su opet svi nezadovoljni. To samo sfrljadi ono “Tut mir leid ” automatski, a ustvari  ih boli ćošak, što to naravno drugo dijete osjeti. I pošto ove  dvije  meni dolaze nekad plakati da riješim problem, probam ja nečim drugim. Fino kažem lopovom djetetu da mora zagrliti to drugo  dijete što mu je učinilo nepravdu, pogledati u oči i reći izvini neću više i volim te.   Naravno u početku bude uvijek bude opiranja, sve bi uradilo da to izbjegne ali nema  kod mene jedan zec, dva zeca.  I da vidite te čarolije, kako se ljutnja kod oboje pretvara u ljubav i smijeh i odmah druge sekunde se igra nastavlja.

Ako mi ne vjerujete, probajte i sami pa javite je li upalilo kod vas 🙂