Dječija posla

Negdje sam pročitala da što više starimo, sve više nam se javljaju sjecanja iz prošlosti, posebno djetinjstva.  Meni u zadnje vrijeme hoće niotkud javiti sjecanja iz osnovne škole. Koje sam vam ja zlopamtilo. Eto i danas se sjećam kako me učiteljica kad smo učili prepričavanje izružila, jer nakon što sam pročitala pripovjetku umjesto da prepričam,  ja sve od a-ž  fino izrecitovala.  Još nešto iz drugog razreda se sjecam. 🙂 Kad smo se spajali sa trećim razredom na času likovnog djeca izglasala moj crtež kao najljepši. Međutim, ubrzo je moja školska kolegica počela plakati, pa joj je onda učiteljica nacrtala crtež i djeca su morala opet glasati. Naravno, učiteljicin crtež, pardon Aldijanin su proglasili najljepšim. 🙂 Zbog toga sam uvijek maštala da mi je mama učiteljica. Jedino mi je bilo fino kad učiteljica ponekad nije mogla doći u školu, poručila bi drugoj učiteljici da pripazi na naš razred i da taj dan budem cijeli dan učiteljica.  Što se tiče mojih roditelja, oni se nikad nisu pretjerano uzbuđivali oko moje škole.  Njima ili rekla da sam dobila pet na početku godine iz jednog testa iz hemije tako da nisam morala do kraja godine učiti taj predmet ili da nikad nisam pročitala niti jednu lekciju iz fizike a uvijek imala 5,  jer dok bi profesor završio diktiranje zadatka iz fizike ja bi već imala rezultat ili im rekla da sam dobila lošu ocjenu, samo da bih im vidjela reakciju.  Najveća reakcija u mirnom tonu je bila “učiš za sebe” , mada je bila češća “Bolje bi bilo da znaš šta uraditi po kući”. Ponekad zbog tih poslova nisam često učila kod kuće. Mada i sama sam učenje ostavljala za školu.  Tako npr. zadacu  ako ne bi uradila u školi ne bi je ni imala.  Čak mi se znalo desiti da idem sa pogrešnim rasporedom u školu, tj. sa knjigama od jučer. 🙂  Što se tiče nekih nagrada što dobro učim,  iako mi je puno toga bilo potrebno za školu, već od trećeg razreda sam izluđivala babu rah.  da mi kupi pravi motor, a on bi uredno svake godine obecao za narednu. Prestala sam pitati u osmom razredu jer ga je  tad kupio mlađem bratu, iako je imao lošije ocjene.  Što se tiče moje razrednice, ona je kao važila za neku strogu učiteljicu. Međutim, ja je ni ne mogu zamisliti takvu. Znam da bi me često pohvalila pred cijelim razredom jer sam znala do kraja časa prilikom novih lekcija javiti odmah da odgovaram, posebno sam pjesmice voljela učiti odmah Hasanaginicu, Kerušu itd.. Jedini razlog za to mi bio da se toga odmah riješim i da ne moram kod kuće učiti. Onda su to počela raditi i druga djeca. 🙂 Dobro, ipak je samo meni dopuštala da vodim kontrolni umjesto nje, jer sam već imala popunjene rubrike ocjenama. Tad u razredu iz kontrolnog iz gramatike najveća ocjena bila trojka, ali nije bilo jedinica. Trebalo je svima pomoći podjednako 🙂  Ni u jednom trenutku za vrijeme svog školovanja nisam pomislila da sam nadareno dijete jer što bih više upoznavala učitelja, svaki je hvalio moje starije sestre, posebno najstariju o kojoj učitelji i dan danas pripričavaju njene sposobnosti djeci iz komšiluka. Sjecam se da sam nakon završetka gimanzije upoznala kćerku moje razrednice koja je tad bila na fakultetu, i da je rekla da joj je drago što je napokon upoznala osobu sa kojom je ponekad pričama njena mati nesvijesno nabijala komplekse. Kad sam nedavno u priči mama i ja dotakli mene kao djeteta, prepričavajući moje neke ludosti. Mama kaže ” Jesi bila malo čudna k’o dijete, možda sam te trebala voditi psihologu kad me je tvoja razrednica savjetovala. Rekla mi tad da si se previše zamarala pitanjima o postanku svijeta, životu, smrti. ” Reko’ nek  me nisi odvela, kakva sam onda bila bena ja bih njemu dala analizu. 🙂

Posmatrajući sebe kao dijete ne mislim da sam bila posebno inteligentna zbog lakoće u učenju, više se čudim stepenu moje preosjetljivosti i maštovitosti koju sam tad imala. A maštati, čini mi se, znala sam k’o niko.  Sve do trenutka kad se prekinulo moje djetinjstvo. Za osjetljivost i danas me nekad zna uhvatiti, a  sestra bi mi znala reći da sam znala plakati zbog raznih stvari, poput gladi u svijetu i da sam često prije spavanja spominjala kako ću svim Romima sagraditi zgrade da imaju dom i asfaltirati sve puteve. Što se tiče Roma pokušala sam nešto radit i odustala, a za asfaltiranje mi već načelnik završio posao. 🙂

 

 

 

EI-Vedudu

Na jednom od časova islamske vjeronauke smo gledali intervju Sami Yusufa u kojem je, između ostalih, bila i njegova pjesma Al Mualim.  Profesor nam rekao da su ljudi drugih religija često komentarisali da u ovoj pjesmi mogu osjetiti njegovu ljubav prema poslaniku .Pošto su mi se posebno svidjele pjesme, profesor mi iduci čas poklonio CD.

I zaista na nekim video klipovima, ilahijama ili surama od pojedinih osoba se može osjetiti  i ljubav prema Allahu dž.š.

Baš bi voljela  pročitati neki post posvećen ljubavi prema Allahu dž.š.

 

O kako je lijepo biti glup

Neko trenira strogoću, ja evo strpljenje, ignorisanje i zaboravljanje.  Mogu vam reći da napredujem. Sposobnost zaboravljanja računam kao posebnu blagodat. Nekad me toliko krene da se znam iznenaditi jednoj te istoj stvari koju sam već čula, više puta dnevno. Al haj što sebe iznenadim, nego mi malo čudno što se drugi toliko iznenade što sam ja vazda iznenađena, al haj. Bivša cimerka i danas prepričava kako me je 4x iznenadila sa istom vješću da je sutra kolokvij. Kaže, ja kad god u kuhinju i onako usput prokomentarišem kako onog ima ili kako mi se ne da učiti za sutra, u nje uvijek reakcija iznenadjenja.  Mislim, jel’ gdje bi ja i bila drugo za vrijeme ispita. Ko kad insan brzo ogladi od učenja. 🙂

Nego, što se tiče blagodati zaboravljanja u ovom slučaju precizno mislim na svoje neke bivše radne kolege i naš balkanski mentalitet. Ono kad imaš hrpu nesposobnih i neodgovornih ljudi koji  samo mole Boga da im je kakve funkcije, da se osjete još više važni. Oni ti vazda imaju o čemu pričati nadaleko i naširoko, posebno o svjetskim problemima, naslikavati se po portalima, davati izjave za TV, a ovamo svoju avliju ne znaju pomesti, od najobičnijih obaveza i sve čekaju da im padne anđeo sa nebesa i odradi njihove dužnosti.  E takav ti je naš poslovni narod 90%  i onda samo ti ispadaš glup što eto ganjaš da ti bude sve po propisu i zakonu. Ma volim što me sestra driblala od malehna sa pravom. Tako da mi ta kako oni vele dosadna administracija postala omiljeni začin u poslu. I naučila se fino, sve crno na bijelom i ispostavi se na kraju da mi je trebalo i da će mi trebati.

575096_374353255961886_1201707973_n

Et donedavno me je ta ljudska gluposti znala toliko izbaciti iz takta da od huje i plačem a sad, par sekundi, minutica, prošetam do kuhinje da se napijem vode i fino odem off iz radne grupe da ne gledam zla očima. Nit šta komentarišem, nit ispravljam krive drine. Ja svoje odradila a oni nek se koprcaju.

Može biti da sam ovo lako i podnijela jer cijelo vrijeme u ustima osjećam slast pečene začinjene kokoši, ma k’o da je jedem.  A nije da nisam večerala, čak malo i više neg što treba 😀

1185701_10201439592783557_1007484569_n

 

Sa namjerom…

Što ja znam biti naivna, to ne mere niko. Fino mu kažem da najvolim light filmove, sa eksplicitnim sadržajem a on meni pošalje film sa teškom tematikom pa me sad dzigere bole u sitne sate i na to sve me film razbudi..Pošto sam sad nizašto sem pisanja, ajd da vam ispričam svoj dojam iz kina večeras o 50 sivom. Pošto je bio nezanimljiv ispočetka, učinila sam sebi vrijeme zanimljivim lupajući gluposti. Dobijem ponekad konfiguraciju inspiracije da čak i samu sebe nasmijem.

Ukratko, film nije nešto loš koliko pričaju, al me nije barno, osim onih scena koje su bile i najbolji dio filma. Ali da sam muško i nakon što bi pogledala ovaj film zaključila bih da se ona zaljubila u njegove pare i da svaka žena voli da je muškarac maltretira, jel’ inače što bi sve žene ludile toliko za tom pričom.

Moram da zabilježim da sam danas ispoštovala dio svog strateškog plana što sam ga napravila jučer u vozu. A u vozu sam se našla pri povratku iz Salzburga. Bila malo ‘nako u  gostim preko vikenda. Bilo baš ugodno. Čak sam slušala Šabana Šaulića u disku, bom ko dijaposra.  Ajd neka sam čula svoju Cvetu in live. Fino on pjeva, trudi se, pravi profi ali et nešto mi ga bude žao na onoj bini, zbog godina mu njegovijih.  Pitala sam se šta mu to treba u životu. Bolje da kućica grah i pjeva sebi za dušu. Primjetila sam da ni njemu nije drag onaj seljakluk što naš svit zna napraviti. Sjetila se koncerta Amire Medunjanin iz Zagreba. Fino nema tu seljakluka i uz sevdah ljudi piju ali fino se sjedi na stolicama i sve kulturica. Ali sa Šabanom to je već nemoguća misija.

Što se tiče plana. Odabrala sam sebi literaturu za februar i već danas 3h radila na njoj. Vježbam pisanje engleskog i njemačkog, usput učim nove riječi i gramatiku i popravljam znanje iz ekonomije, sve u 3. Vidjećemo koliko ću biti dosljedna sebi ovaj put. Danas sam se prijavila i na kurs talijanskog. Nek se nadje.  Sve se može stici kad se umanji internet :p

Top vijest februara: Dobila sam godišnji kako mi paše i sad se sjetih one “Zbogom Bosno, odoh ja u Sarajevo” 😀

Još bolja vijest je da sam dobila  i svoju drugu vizu. Još jednu godinu službeno kao dijaspora.

10991736_10205078756000363_2302971991862096389_o

Kalkulacijom do sreće

On ju je ubijedjivao da se sreća može postići samo ako se daš najviše u jednom segmentu, kao što je npr porodica, dok druge manje bitne zapostaviš. Argument mu je bio, da ako nešto ne izgradiš kako treba i svugdje rasipaš svoju energiju nećeš na kraju imati ništa.

Ona je njega ubijeđivala da se sreća može postići samo ako držiš sve segmente u ravnoteži poput familijarnih, poslovnih, društvenih odnosa i da trebaš energiju ravnomjerno rasporediti na svaki segment. Argument joj je bio, šta ako se daš previše u jedan segment npr. porodicu ili partnera i desi se nešto na što ne možeš uticati i izgubiš to u šta si se najviše dao. Istina je da je tvoj cijeli svijet srušen, jer je jedna osoba bila samo tvoj svijet.

On je gledao gdje može više dobiti, a ona gdje manje izgubiti.

Zatim su oboje zacutali i zapitali se nad svojom računicom do sreće ..

 

 

nego hajde ‘nako, ‘nako….

Ima jedan dio u njoj odlomljen od njegove duše, krvi i mesa, što je i nakon njegove smrti nastavio živjeti. Možda ju je taj dio spasio da ne umre sa njim potpuno.  Jer dugo, nakon tog,  bila je samo tijelom prisutna među živima.

Poslije toga se više nije toliko bojala smrti. Štaviše, dotad  joj je naivno ljubav bila jedina istina i nazivnik za sve.

Život joj nije imao smisla,  mislila je ionako ce sve jednom nestati. I tebe jednog sutra neće biti. Sve ljudske aktivnosti su joj bile smiješne. Kad bi je upitali kako je i rekli da znaju da nije lako. Ona bi ćutala. Jer joj se činilo da nije tako teško. Ona ništa ne osjeća. Niti jedne emocije. U njoj nije bilo niti mraka niti svjetla. Samo jedno ništa. Prvo je odlučila čekati taj konačni čin.  Međutim, ne umire se tako.  Znala je da treba opet naučiti živjeti i da se prije tog  mora opet roditi. Onda je čekala suze, jer su one znak da si živ, kao i kod prvog rođenja.

I prije tog je imala problem sa određivanjem istine pravog svijeta. Vrlo rijetko je uspjevala pomiriti svijet u njoj i svijet koji joj je nametnut. Mrzila je pravila. Ali sad vanjski svijet je nije doticao ni najmanjim damarom i postojala je velika mogućnost da ostane zarobljena u svom novom svijetu. U svijetu bez nade, smisla, ljubavi, tuge…ali razmišljajući skonta kako  postoji mogućnost da će se jednog dana probuditi u četrdesetoj i shvatiti da je bila u krivu, počela je graditi vanjski svijet tek toliko da bi se mogla uhvatiti za nešto opipljivo ukoliko se to desi. Popravila je sve ocjene u školi, zbog daleke budućnosti.

I napokon, nakon dvije godine jedne večeri uspjela je zaplakati. Te noći se rodila po drugi put.

I počela je polako da uči pričati, mada i ranije nije umjela voditi formalne razgovore…Dječijim koracima, napredovala je svaki dan..i napokon je uspjela da zivi zivot kao svi obični ljudi, nesvjesno u sadašnjosti.

Danas, ta ista djevojka voli jednako život, ljude i samoću.

I često kad pogleda oko sebe prirodu pomisli da je najsretnija osoba na svijetu samo jer je živa. Danas voli sve ljude podjednako, dok ne upozna čovjeka u njima. Posebno voli dobre, obične i jednostavne ljude. Kad sretne takvog čovjeka, toliko može odmah biti bliska sa njim da joj često kazu da imaju osjecaj da je poznaju cijeli zivot. U tim trenucima su nastajale nevidljive veze, neraskidive za cijeli zivot. One koje nije mogla zagrliti rukama, grlila je samo srcem. Znala  je da je prisustvo dobrih i jednostavnih ljudi hrana za njenu dušu.  Kad je upitaju bez čega ne bi mogla živjeti, ćutila bi, ali u sebi je znala vrlo dobro da ne bih mogla preživjeti ovaj svijet bez dobrih ljudi. Toliko su joj bili potrebni. Kao vazduh. Nije joj samo bilo jasno zašto kad bi joj neko slučajno učinio neko dobro, plakala bi..

Kad bi je upitali je li joj dosadno, odgovorila bi da ne poznaje taj osjećaj. I zbilja, uživala je u svojoj samoći, u tišini. To je bilo vrijeme kad je učila, sluhom, okom, dušom.  Ali, samo ponekad, kao večeras bi se osjećala nakratko usamljeno. Ne, to nije osjećaj kad ti nedostaju drugi, već  ono kad se sakriješ i od sebe same. Neki to zovu tuga. Ali, onda bi se baš tad javio neki “zaboravljeni” prijatelj  koji se javio samo da ti pošalje malo ljubavi i rastjerao tamne boje ove noci.

I napokon je uspjela pomiriti dva svijeta i naučiti živjeti na granici..Nekako ovako:..”Ne idi sredinom džade , satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako.”…

 

1454581_1434521383434405_1612867981_n

Battery charging

Pošto sam toliko umorna da mi se neda nešto pametno raditi, ja tad radim nešto po svom ćeifu, čitam ili evo odnedavno pišem..

Sinoć sam spavala samo 3 sata, radila cijeli dan tako da je nepotrebno posebno naglasiti koliko sam umorna, ali bez obzira to me neće specijalno omesti da ne izađem večeras u disko. U ovoj dijaspori mi se sviđa što se izlazi tek od ponoći. Tako da već pomalo dolazim do sebe. A kako i ne bi kad živiš u stanu sa malom djecom. Koliko god bila umorna kad ugledam malu bebu od sestre kako mi sa vrata trči, širi ruke i smije a sreća mu u očima…

Kad ga zagrlim ama sve k’o rukom mi bude odneseno i stres i umor, a i tuga kad je ima :p. To je prosto nevjerovatno.  Čak dobijem energiju da se igram sa njim i što duže vrijeme provedem sa njim sve se bolje osjecam. Ja sestrim kažem da je on moj čistač energije. Ona kaže da sam luda. 🙂 To dijete se malo i previše vezalo za mene. Ej, to kad plače ja samo mu šapnem ćuti,ćuti i on ućuti 😀 a omiljena poza za spavanje mu je na mojim grudima. I otkad tu spava tačno znam gdje mi je srce. Ja ga gladim po kosi i kad osjetim ledeno čelo znam da je zaspao. Ja ga premjestim kraj sebe,  al’ to kad se prene opet se vrati na svoje mjesto i tako vazda. A osjećaj kad on zaspe na grudima je jedan od najljepših osjećaja koji sam ikad doživjela. Mislim da je to najveći stupanj nirvane.

Odoh sad bebija vratiti u krevetić, a tetka bom ode u disko 😀

 

10922444_10205018258127954_6808487667568281337_n

 

 

Nedjelja

Kad god pomislite da kontrolišete vrijeme, griješite, tad vrijeme kontroliše vas. Postali ste rob svojih minuta i obaveza u njemu. Zbog toga mrzim organizaciju. Ubija duh i ono najbolje. Spontanost. Možda olakšava ako si u velikom glibu.

Ali, najbolje je naučiti funkcionisati u haosu. U našem svijetu haos je normalni poredak stvari. Iako znam da sam najbolja pod pritiskom, taj osjecaj svjesnosti vremenske prolaznosti i odgovornosti prema svom poslu sam skupo platila. Zeznuto je kad radiš posao srcem,  jest da je on najjači mišić koji radi 24h cijeli život ali ima i on granice, ako ga zaboraviš poštedjeti i poslati na odmor ponekad, vratiće ti se ko bumerang. Naše tijelo je pametna mašina.

Jedne nedjelje u razgovoru sa samom sobom, poučena iskustvom napokon sam sebi priznala da mi to i nije baš pametan potez razmišljati o vremenu kao da me sutra neće biti. Tako da sam odlučila da svoju proslavljenu rečenicu”nemam vremena” ostavim u 2014. i mogu vam reći da mi je to dosad najbolja novogodišnja odluka. Koliko god se ti trudio u životu da ostaviš neki trag iza sebe svojim djelima i što ti je jedan život malo za sve stvari što bi naučio, vidio, uradio  na kraju ako nisi bio predodređen za velike stvari uzalud i prevelik trud. Najzad prestao mi se svidjati taj koncept preodređenosti za nešto veliko. Možda jer godinama čovjek postaje sebičniji i želi samo svoj mir, a velike stvari nose uvijek sa sobom i velika žrtvovanja.

Kad smo kod nedjelje. Ooo, kako ja volim nedjelje. To je ona ljubav što se neda objasniti riječima. I sama činjenica da je sutra nedjelja mene već sad čini sretnom.

Žao mi je ljudi koji nisu upoznali blagodati tog dana. Tvrdim vam da možeš skoro pa upoznati čovjeka, ukoliko vam samo kaže kako provodi  nedjelju.

Što se tiče ljudi u mom životu. Dijelim ih na obične i posebne. Posebne uvijek osjetim. Sa njima mi je vrijeme konstanta, a trenutak vječnost. Rijetki su, ali su zato još više posebni.

4025fff8b760c4482533db8101bf0e9e

 

 

Šta sam ono htjela reći

I tako ja vazda kad se ne pripremim za ispit, onda se lijepo obučem, našminkam pa da i lijepo padnem ko gospodin i krenem niz stepenice pjevušeći “dođi da mi ruke greješ, dođi da se sa mnom smeješ u noćima dugim belim da sa tobom sreću delim” kad komšija sa druge strane hodnika se smije..reko’  zanesem se ja tako nekad 🙂 I nešto kontam koliko sam mrzila ovu pjesmu kao dijete bezveze, a ona baš fina i pjevljiva.

Ispostavilo se da mi ovaj tezi dio ispita lakše pao nego prvi pismeni dio. Poslije odem prijateljicom iz Bugarske na kafu, sa njom bila jedna njena kolegica iz Irana. Žali se kako joj već dva mjeseca na razgovorima za posao, uvijek postave ultimatum da skine mahramu, a ona eto neće.

Zove me sad jedan naš u disko, reko’ imam dogovor već u subotu kaže on ima večeras nešto. Reko’ fala, dr put ja već u Darth Vader opremi. Ej u subotu izlazim sa jednom ekipom cura i bice neka nova kraljica, vidim na FB  sebe nazvala Jasmina Kraljica. Mogu misliti kako ce mi biti zabavno, već vidim da ćemo završiti u nekim našim lokalima.

Kad smo kod FB jedna mi bivša radna kolegica izbacila sliku, ne moram ni pogledati znam da je neki selfie,kao da joj onih 1000 nije dovoljno. Tačno mogu izraditi ove njene slike djeci da joj slože kucu poput mozaika.Javljam se prijatelju, koji mi najdraža trač kolegica, reko’ pitam se hoću li dočekati dan da ova naša druga ikad objavi nekog drugog na fotografiji osim sebe .Jest da ona lijepa i fino je kad neko voli sebe, al to u nje ispalo iz svih knjiga, kako zna reći moja nene carica. Ustvari, da ne griješim dušu stavila je mene na cover za dva puta, ja se nisam mogla naibretiti, ja haman nisam živa bica objavila na cover kamo li sebe, a kad vidim da neko sebe stavi na profil i cover, sve mi je rek’o.  Kaže on meni, ja se uvijek pitam ko je slika. Reko’ mater ko će drugi, ja jednom došla autom po nju da idemo u čaršiju, cura se pravo sredila, minić i tako te stvari kad ono mati je obuva. Ja ostala bez texta. Reko’ sad mi je sve jasnije u vezi tebe. Reko’ nije li malo previše da te mati obuva a imaš 26 godina ona se samo smije slatko. Plavuša moja. A imamo nas dvoje i zajedničkog druga, koji se isto tako voli naslikavat. Pa se nas dvoje nekad crvenimo u njihovo ime. On čak uspije nadmašiti i ovu moju imenjačicu. Obradi  on sebi fotografiju u nekoj aplikaciji, kao on neki bed bojs, nešto on ratničkih boja, potkošulja i mišići iz teretane, ma dobije on i tih lajkova plaho, ali eto on je danima ovom drugu prepričavao moj komentar pa kako sam mu mogla ono napisati. Ma ja samo napisala nešto u fazonu da bi bilo bolje da je  pomogao ćaći u vulkanizeru pa bi imao prave fleke i na jednoj izašao vani, kao da objavi sliku u snijegu, uz opis kao zapadalo ja mu napisala da bi bolje bilo da se uhvatio kakve lopate i razgrno taj snijeg ispred kuce, a on meni da se ugledam na neku Patriciju u komentarisanju, kako žena zna da lijepo piše:) On je dotle, da sam ubijeđena da mu je sprava koju najviše koristi u teretani mobitel:)

Usput, zna li neko ako je ženama zabranjeno učiti Kur’an u stanju hajza, da li to istovremeno podrazumijeva izgovaranje bismile,pojedinih sura i ako da šta je sa izgovorom istog na bosanskom i zna li neko uzrok zbog čega je to tako?