Profi bijeli anđeli u akciji

Pitam se postoji li osoba u BiH da je zadovoljna sa našim zdravstvenim sistemom. Ma sve i da ima, mislim da je ona kap u moru strašnih priča o nehumanom tretiranju, korpuciji a o (ne)kulturi da ne pričam. Ne kažem da tu nije bilo svijetlih trenutaka,  međutim ono što je u bijelom svijetu normala za nas su svijetli trenuci, a ono što je za ibret u  svijetu, kod nas je normala. Jučer vodeći nenu  u  bolnicu kako bi nabavila slušni aparat podsjetila sam se po ko zna koji put u kakvoj  rupi od države sam odrasla.  Svjedočila sam  medicinskom osoblju koje se ne zna pozdraviti,  osoblju koje tretira pacijente kao da su niža vrsta ili neke gubave životinje, jednoj sestrici koja pred četrdesetak ljudi u čekaonici staroj nani kaže”koliko je mojih”, drugoj sestrici koja radi svoj posao i naglašava 15 puta, ovo ja od sebe, sestrica koja od stare žene olako prima novčanu hediju, sestrici koja se glasno i drsko raspravlja jer dotična nije upoznata da postoji odluka u kojoj su osigurana lica  preko 65 godina oslobođeni plaćanja premije. Još sretnem i “svoju omiljenu” sestricu koja i nakon 13 godina uspjeva istim intenzitetom biti arogantna.  Ljubazno je prva pozdravim i mislim se u sebi, sigurno je mati nije dovoljno voljela k’o dijete čim je takva.

Usput sretnem prijateljicu što je nedavno rodila i priča kako ju je koštalo crno iza nokta da bi je na porođaju tretirali kao ljudsko biće.. a kad se sjetim koliki je bila protivnik davanja novca bijelim anđelima. Kad joj krenem pričati o zdravstvenom sistemu u Austriji, žena sluša a ne vjeruje. Kaže: “Ja mislila da tako samo u filmovima postoji.”

 

 

 

Čelična Lady

Tokom života svako bar ponekad ima svog heroja.  Neko zadrži istog cijelog života.  Ja sam nekako svoje mijenjala sa godinama i  ulogama.  Prvo  je to nekad za mene bio Batman, zatim američki nindža, ali samo sa uniformom . 🙂 Jedno vrijeme, baš kad mi je bio najpotrebniji sam zaboravila na njih, da bih neposredno zahvaljujući mojoj nenuški jednog pronašla u sebi.  To je toliko posebna žena da za nju važi deviza ” Ko je preživi, pričaće se..”

Kažem ja njoj kako mi često vele da  sam ista ona, a ona meni : “Kamo sreće da si ti k’o ja, nemaš ti moje dlake. ”

Nas dvije smo vazde bile što kažu čep u čep. Ne zna se ko koga tu više nije mogao sažvakati.  Ostatak familije bi na to rekao samo “udario junak na junaka”. Jedne prilike, dok sam još bila u srednjoj, znajući da se svaki dan vraćam u 14 sati iz škole maksuz me dočekala na prozoru svoje kuće da kaže kako me je sanjala da sam umrla, da je plakala i da nije ni znala da bi me joj tol’ko bilo žao.

Slušajući i gledajući kako je život ponekad teško okrutan prema njoj, počela sam razumijevati kako je ona uspjevala sve to stojećki podnijeti, tek kad sam samu sebe uhvatila da je luksuz imati nježno srce i da nemaju svi tu privilegiju izbora. Što je život više čeličio, to je ona teže pokazivala emocije, pa me je dugo godina svaki put kad bi je krenula zagrliti odgurnula,a ako bi bila uporna i rekla da je volim, ona bi se još više razdražila i galameći ponavljala istu rečenicu”nemoj meni tog munafikluka, unesi ti meni drva ili uradi nešto”. Nisam shvatala što to znači jer je uvijek imala punu kofu drva i sve čisto. Sad znam, jer i sama ne vjerujem lijepim riječima i tražim od ljudi”naramak drva”.

Ioako sam svjesna da nisam njeno omiljeno unče, tješi me činjenica  da je  prvi put  u svojih  84 godina života izgovorila naglas da nekog voli.  I tako na moj xyz put “nene ja te volim” uzvratila pravi odgovor. Iako nespretno i sa drhtajem u glasu to mi je jedno od najljepših izgovorenih “volim i ja tebe”.

Zato sam posebno sretna što se ovog godišnjeg najviše družim svojom nenuškom. Vazda ona namisli nekog puta i posla.  Kad odemo zajedno na ručak u restoran, napravimo selfie za tetku u Švici. Nene stavi svoje sunčane naočale kaže de sad jednu ‘vako, nek imaš za uspomenu kad umrem. Velim joj nene nemoj tako, trebaš dočekati da upoznaš i četvrtog zeta..Na što ona teško izgovori:”Ah, sine moj nije da ne bih voljela, al vakat je..”

Nadam se da ću još dugo na viberu slušati njenu standardnu kako čaršija plače za mnom.

Davanje/primanje


Jedna od nekih podjela kod ljudi jeste na one koji više uzivaju davati, na one koje vise uzivaju primati i na one koji uzivaju i jedno i drugo. E sad ova podjela bi se mogla odnositi na sve i svašta ali eto u ovom slučaju pisaću o darivanju poklona. Pošto mi je ubrzo rođendan i neki nisu sigurni da će me vidjeti za rođendan a i nasamo, jer znaju ako smo se vidjeli na kafi da su prekriženi sa spiska odabranih i da su jako male šanse da se vidimo opet, tako bom oni odmah počeli davati poklone. Iako sam više od onih koji vole poklanjati, ipak daleko od toga da ne volim kad i meni neko nešto pokloni, ali to kod mene mora imati svoju mjeru. Imala sam sa nekima i finih svađa oko toga.

Ej, ja idem ljudima da olakšam a oni meni kako sam izbirljiva i teška. Znači na pare i nakit kao poklon sam alergična. Kontam, ako me ljudi poznaju očekujem da će to procijeniti i bez naglašavanja. Što se tiče nakita, rijetko šta podnosim na sebi, i rijetko ga rado nosim. A pare kao poklon najlakše primim od matere jer je tako za nju lakše, dok drugi se ne mogu baš tako lako sa tim izvući. Tako jedne prilike dobar prijatelj za rođendan mi poklonio kovertu i u njoj bankovna kartica na moje ime sa ceduljicom, kao da sebi nešto kupim za 100 KM. Ja se naravno odmah vratim par koraka unazad i vratim mu tu kovertu i kažem tu fino da me poznaje znao bi koliku je grešku uradio. Počeo se on pravdati kako mu je to bilo najlakše, s obzirom da radi u banci ali pošto se nismo uspjeli dogovoriti ko je koga tu više uvrijedio nismo pričali više od pola godine. Kako smo zbog nekih zajedničkih projekata  bili prinuđeni više viđati, a i nismo se poznavali relativno dugo, nekako smo pregrmili i taj momenat, a on me poslije toliko upoznao da je shvatio čak i moju najslabiju tačku, pa me sad za rođendane a i povremeno mimo njih vodi na janjetinu.:) Naravno, najbolja prijateljica ne bi bila najbolja da to nije odmah procijenila tako da ona nikad nije fulala sa poklonima. Dok najbolji prijatelj je imao zadnji put ulet 2u1. Znači nas tridesetak u lokalu, navalili oni da otvaram poklone i kad je došao red na njegov poklon, meni se odsjekle noge. Pored cvijeća, mala kesica i unutra kutijica za nakit i to one kao za prsten. Dok sam otvarala kutijicu, u glavi sam sebi ponavljala, ma nemoguće previše je on inteligentan da to uradi.Ujedno to mi je jedan i od najdražih poklona te i dan danas pogled na taj usb mi može izmamiti osmijeh i popraviti dan. Prvo jer je to najljepši i najslađi usb koji sam dosad vidjela, a i podsjeca me na nekadašnje bombonjere što je did rah.donosio iz Njemačke. :)Drugo, zbog načina na koji sam ga dobila. Još na njemu došlo hrpa posebno odabranih rock pjesama. Treći poklon oko kojeg sam se raspravljala jest večerašnji. Neka skupa narukvica od jedne prijateljice. Prvo što ja to rijetko nosim, drugo što automatski imam osjecaj da joj moram kupiti nešto u istoj vrijednosti, što dovodi do prelijevanje vode iz jednog suda u drugi, tj. da smo mogle i same sebi to kupiti. Dobro i ona me ne poznaje dugo ali upozorila sam je da ne bi ubuduće pravila takve greške. Rekla sam im fino da su za mene najvrijedniji pokloni oni što se ne mogu kupiti novcem, a to je njihovo vrijeme i prisustvo i usput dodala da se ne bih naljutila ako bi mi iduće godine organizovali karaoke party umjesto poklona. 😛

PS: Krajiškinja, da znaš da je i tvoj poklon ušao na spisak omiljenih. <3

11101306_10205514822701758_677275575_n

Kriva percepcija

Šetam večeras čaršijom sa sestrom i pošto sam je puno poželila objesila sam se na nju grleći i cmoknula u obraz, u tome hrpa momčića od desetak godina kraj nogometnog igrališta počeli dovikivati aaaa lezbejki. U tome ispričam sestri scenu sa lezbejkom što mi se desila u Slogi prošle subote. Nije ni ženama lako..

 

Ašik,ajša javaša

Vraćajući se večeras kući iz čaršije nešto razmišljam o današnjim izlascima i udvaranjima između momaka i cura i kako se to sve ofucalo. Pošto me nije bilo dugo u svojoj čaršiji, a kako imam različite grupice društva i pošto sam ograničena vremenom dok se samo pozdravim sa bitnijim ljudima meni haman noć prođe. Naravno da me moji hajkaju zbog toga, a one što ne stignem pozdraviti pošalju sms kako dižem glavu. Iako ovi izlasci nisu blizu onih kakve bih željela da jesu, štaviše sve gori postaju meni opet bude lijepo sa društvom jer se trudim ne biti samo dekoracija u lokalu. Uglavnom većinu vremena pričam glupost pa se tako otvori hajka i ponekad kad ubacim temu muško-ženskih odnosa probudi i žalopojka. Obično se muškarci žale na žene, a cure na momke. I jedni i drugi kukaju, a skoro pa niko se ne trudi promijeniti svoj pristup. To se sve svelo na neko gledanje i kad dođeš kući dočeka te par poruka i novih zahtjeva za prijateljstvom na FB. Mada i da je drugačije, očekivati da ćeš izlaskom upoznati čovjeka svog života je bezz pristup, zato se bolje okaniti očekivanja i fokusirati na ljude sa kojim si. Ustvari, koliko su ispunjeni izlasci najviše zavisi od društva.Pri tom opet ne uzimam ovdje u obzir kad se napiješ, isplešeš ili zabriješ sa nekim, nego baš mislim na atmosferu u globalu koja vlada među mladima.

Ne volim extreme niti sa jedne niti druge strane. Koliko god volim ostati subotu večer u pidžami uz dobar film, hranu, knjigu, isto toliko volim i večernje izlaske. Priznajem da sa godinama počneš stvari posmatrati drugačije ali ima i do vremena u kojem živiš. Sad ću zvučati kao moja nene, kad kaže sve je to zbog serija. Ja ću samo reći da je to opet najviše do facebooka ili interneta. Ljudi su počeli previše nezadovoljstvo i prazninu u stvarnom životu popunjavati virtuelnim svijetom. Pa recimo između ostalog, muškarci nedostatak hrabrost i višak kompleksa lakše kontrolišu u virtuelnom svijetu gdje im još više otežava činjenica da naizgled imaju i prevelik izbor, zbog čega se rijetko kad zaista potrude oko jedne djevojke. Dok svaka žena s druge strane želi da bude ona ta, njegova posebna. Ista stvar je i sa ženama. Mada se danas zna i zaboraviti činjenica da u konačnici su ipak žene te koje biraju. Ako se ti ne potrudiš oko žene,čak i svoje , hoće „komšija“. Druga negativna stvar je što tu najviše dolazi do izražaja materijalni status i izgled. Žene se najčešće porede sa drugim ženama, muškarci sa drugim muškarcima, što povećava komplekse mladih i nezadovoljstvo te na kraju malo ko voli i prihvata sebe onakvog kakav jest.
Mogla bih i ja kukati zašto je to tako, spominjati neka prošla vremena ili previše uzdati u neizvjesnu budućnost, ali naučila sam živjeti u sadašnjosti. Napravim presjek stanja, vidim šta mi se nudi, upitam sebe šta neću i od svega uzmem ono što mi se sviđa. Najlakše preživaljavaju oni koji se prilagode. Otpor je uzaludan. Mislim sva ta moja razmišljanja su trajala dok nisam došla kući, presvukla, skinula šminku i u noć večerala zelenu salatu sa nekim prženim mesom i mix sosom od majoneze, ajvara i kečepa i neizostavnog bibera i vegete za umakanje sa strane..Naravno, da sam odmah poslije toga javila prijateljici da ću sa njom na aerobik, kao da to neutrališem, ipak sam još na tržištu slobodnih cura.:P Mada, imam neku teoriju da je punooo važnije da žena drži do sebe u braku i sa godinama nego kad je mlada.

Pričam ti priču..

U osnovnoj sam imala jednu prijateljicu koja je imala čudne retoričke sposobnosti. Recimo ona kupi istu labelu kao u mene, međutim kad ona počne da priča o svojoj labeli ja izvadim svoju iz džepa, gledam u nju i pitam se kako to da je u mene labela samo labela i zašto je tako obična. ..