Ribetina

U zadnje vrijeme svi mi “psuju” master jer dva mjeseca sa nekim stalnim ljudima nisam stigla popiti kafe kako treba.  Čak i mati kad me vidjela nakon prve serije ispita . Uhvatila se za glavu i viče, a kud te dade tamo. Ma kud sam vas školovala. Ostavi to sve i vraćaj se kući. 😀  Još ja kao bila relativno dobro naspavana. Idući put moram se našminkati da je ne sekiram. 😀

I ej odem na kafu sa jednom svojom prijateljicom kad ona meni skoro cijelu kafu priča kako je ona ribetina. Više puta ženska mi ponovi sva ozbiljna” Vangelis, ja sam ribetina” 😀  Mislim  se onako  sine, šta se desi sa tobom.  Prije dva mjeseca si bila normalna.  I još doda da njenom budućem neće biti lako nositi se sa svim tih silnim udvaračima i da će se sam morati navići na to.

Reko’ ja kad imam momka hoću da se na njemu vidi na 10 metara da je zauzet i kad mene nema kraj njega.  😀

Nisam joj htjela ništa reći ni da je to normalno za svaku iole atraktivnu curu i da svi ti koji se njoj udvaraju udvaraju i još njima par sa strane, ne znam bar ja tako mislim čak i kad mi stavi  više do znanja čekam da ga to prođe i vidi mene kao običnu djevojku.

Ako se i on meni sviđa naravno da ću mu još manje staviti do znanja da imam drugih udvarača.

Šta ja znam kako ova mladež više razmišlja,  samo ružno mi  čuti da neko tako priča o sebi,nekako mi otkida od svoje vrijednosti. I čudim se kako je nekim ženama lako dići rep.  Ajd ova bar ima prokrića, za razliku od nekih.

Nije ni muškarcima lako danas sa svim tim ribetinama, ne znaš ni gdje bi prije bacio udicu. 😀

 

Rano djetinjstvo

U rodnom kraju aerodroma nije bilo na vidiku. Ali zato su par desetina tenkova bili parkirani par njiva od mene. Zbog čega su poslije i popucali zidovi u stare kuće, kao i par kuća niže u selu.
Bila sam premala da bih znala pojam rata, ali osjećala sam strah koji su svi stariji imali zbog njih. Danas sam primjetila da me nakon dvije godine prošao strah i potreba da legnem na pod kad čujem avion iznad sebe. A često ga čujem.

Sjećam se četa vojnika koje su nekud odlazile često pored kuće i sa kojom je jednom otišao i naš prvi pas.Deksi.
Sjećam se da sam jednom krenula nešto vani, i ugledala čovjeka sa velikim suncobranom u dugine boje. Kiša je pljuštrila. Čovjek je bio savijen od njegove težine i svoje mršavosti. Znam da su se neka djeca krenuli smijati a ja sam u tom trenutku htjela zagrliti nepoznatog čovjeka i plakati. Ne znam šta mi je mama tad rekla ali me je utješila.

Sjećam se svakodnevnih prognoza o budućoj završnoj lokaciji raketa koje su fijukale iznad nas i ne znam zašto sam se uvijek kao svi automatski bacala na zemlju kad od njih nisam imala strah.

Sjećam se previše sličnih okupljanja na kojima sam uvijek držala čvrsto mamu za ruku. Krugova oko bijelih ptica i horskog “Hoćemo!” na uvijek isto pitanje. “Hoćemo li mu halaliti?!”. Priča gdje mu je tačno bila prostrijelna rana. I plača najbližiih.

Sjećam se kad su rekli da je babo ranjen. Nisam znala tad šta to znači, ali osjetila sam tupi bol kao da me neko udario nogom u stomak i da sam našla kao svako od ukućana neki ćošak u kojem sam glasno plakala.
Sjećam se da sam svakog maminog klanjanja ponavljala njene pokrete i nakon što bi ona predala selam ja bih proučila dovu da sve četnike potopi voda. Mislim da sam naučila sure kad i pričati.

Sjećam se da jednom pojela tortu iz kataloga. Dobro, ne samo jednom i ne samo tortu.

Sjećam i jedne scene koja mi i danas budi tako smiraj. Ležali smo svi u neninoj sobi jer smo imali drva samo za nju. Bila je topla i ne samo od vatre, već i od nenine ljubavi. Svi su već zaspali a ja sam gledala kroz prozor i pokušavala se prisjetiti kako se koja zove zen, zemlja-zrak..
<p>
Potom sam dugo gledala u plafon na kojem su igrale šare i pokušavala dokučiti je li to samo od razbijenog pleha ispod kojeg je pucketala vatra.

Sjećam se još puno toga. I previše.

Rat je stao kad sam krenula u prvi razred. Poslije smo se uvijek igrali rata.

Glupi avion.