Rano djetinjstvo

U rodnom kraju aerodroma nije bilo na vidiku. Ali zato su par desetina tenkova bili parkirani par njiva od mene. Zbog čega su poslije i popucali zidovi u stare kuće, kao i par kuća niže u selu.
Bila sam premala da bih znala pojam rata, ali osjećala sam strah koji su svi stariji imali zbog njih. Danas sam primjetila da me nakon dvije godine prošao strah i potreba da legnem na pod kad čujem avion iznad sebe. A često ga čujem.

Sjećam se četa vojnika koje su nekud odlazile često pored kuće i sa kojom je jednom otišao i naš prvi pas.Deksi.
Sjećam se da sam jednom krenula nešto vani, i ugledala čovjeka sa velikim suncobranom u dugine boje. Kiša je pljuštrila. Čovjek je bio savijen od njegove težine i svoje mršavosti. Znam da su se neka djeca krenuli smijati a ja sam u tom trenutku htjela zagrliti nepoznatog čovjeka i plakati. Ne znam šta mi je mama tad rekla ali me je utješila.

Sjećam se svakodnevnih prognoza o budućoj završnoj lokaciji raketa koje su fijukale iznad nas i ne znam zašto sam se uvijek kao svi automatski bacala na zemlju kad od njih nisam imala strah.

Sjećam se previše sličnih okupljanja na kojima sam uvijek držala čvrsto mamu za ruku. Krugova oko bijelih ptica i horskog “Hoćemo!” na uvijek isto pitanje. “Hoćemo li mu halaliti?!”. Priča gdje mu je tačno bila prostrijelna rana. I plača najbližiih.

Sjećam se kad su rekli da je babo ranjen. Nisam znala tad šta to znači, ali osjetila sam tupi bol kao da me neko udario nogom u stomak i da sam našla kao svako od ukućana neki ćošak u kojem sam glasno plakala.
Sjećam se da sam svakog maminog klanjanja ponavljala njene pokrete i nakon što bi ona predala selam ja bih proučila dovu da sve četnike potopi voda. Mislim da sam naučila sure kad i pričati.

Sjećam se da jednom pojela tortu iz kataloga. Dobro, ne samo jednom i ne samo tortu.

Sjećam i jedne scene koja mi i danas budi tako smiraj. Ležali smo svi u neninoj sobi jer smo imali drva samo za nju. Bila je topla i ne samo od vatre, već i od nenine ljubavi. Svi su već zaspali a ja sam gledala kroz prozor i pokušavala se prisjetiti kako se koja zove zen, zemlja-zrak..
<p>
Potom sam dugo gledala u plafon na kojem su igrale šare i pokušavala dokučiti je li to samo od razbijenog pleha ispod kojeg je pucketala vatra.

Sjećam se još puno toga. I previše.

Rat je stao kad sam krenula u prvi razred. Poslije smo se uvijek igrali rata.

Glupi avion.

6 thoughts on “Rano djetinjstvo”

  1. Ja se trudim zaboraviti taj period. Bas kao ti imam te pojedinacne inserte sjecanja …jednostavno se trudim da izbacim sve iz svojr glave. Zivot je ionako pun trnja i dosadilo mi je bosom po nhemu hodati. 🙂

    Prijavi komentar

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *