Kad god pomislite da kontrolišete vrijeme, griješite, tad vrijeme kontroliše vas. Postali ste rob svojih minuta i obaveza u njemu. Zbog toga mrzim organizaciju. Ubija duh i ono najbolje. Spontanost. Možda olakšava ako si u velikom glibu.

Ali, najbolje je naučiti funkcionisati u haosu. U našem svijetu haos je normalni poredak stvari. Iako znam da sam najbolja pod pritiskom, taj osjecaj svjesnosti vremenske prolaznosti i odgovornosti prema svom poslu sam skupo platila. Zeznuto je kad radiš posao srcem,  jest da je on najjači mišić koji radi 24h cijeli život ali ima i on granice, ako ga zaboraviš poštedjeti i poslati na odmor ponekad, vratiće ti se ko bumerang. Naše tijelo je pametna mašina.

Jedne nedjelje u razgovoru sa samom sobom, poučena iskustvom napokon sam sebi priznala da mi to i nije baš pametan potez razmišljati o vremenu kao da me sutra neće biti. Tako da sam odlučila da svoju proslavljenu rečenicu”nemam vremena” ostavim u 2014. i mogu vam reći da mi je to dosad najbolja novogodišnja odluka. Koliko god se ti trudio u životu da ostaviš neki trag iza sebe svojim djelima i što ti je jedan život malo za sve stvari što bi naučio, vidio, uradio  na kraju ako nisi bio predodređen za velike stvari uzalud i prevelik trud. Najzad prestao mi se svidjati taj koncept preodređenosti za nešto veliko. Možda jer godinama čovjek postaje sebičniji i želi samo svoj mir, a velike stvari nose uvijek sa sobom i velika žrtvovanja.

Kad smo kod nedjelje. Ooo, kako ja volim nedjelje. To je ona ljubav što se neda objasniti riječima. I sama činjenica da je sutra nedjelja mene već sad čini sretnom.

Žao mi je ljudi koji nisu upoznali blagodati tog dana. Tvrdim vam da možeš skoro pa upoznati čovjeka, ukoliko vam samo kaže kako provodi  nedjelju.

Što se tiče ljudi u mom životu. Dijelim ih na obične i posebne. Posebne uvijek osjetim. Sa njima mi je vrijeme konstanta, a trenutak vječnost. Rijetki su, ali su zato još više posebni.