Neko trenira strogoću, ja evo strpljenje, ignorisanje i zaboravljanje. Mogu vam reći da napredujem. Sposobnost zaboravljanja računam kao posebnu blagodat. Nekad me toliko krene da se znam iznenaditi jednoj te istoj stvari koju sam već čula, više puta dnevno. Al haj što sebe iznenadim, nego mi malo čudno što se drugi toliko iznenade što sam ja vazda iznenađena, al haj. Bivša cimerka i danas prepričava kako me je 4x iznenadila sa istom vješću da je sutra kolokvij. Kaže, ja kad god u kuhinju i onako usput prokomentarišem kako onog ima ili kako mi se ne da učiti za sutra, u nje uvijek reakcija iznenadjenja. Mislim, jel’ gdje bi ja i bila drugo za vrijeme ispita. Ko kad insan brzo ogladi od učenja. 🙂
Nego, što se tiče blagodati zaboravljanja u ovom slučaju precizno mislim na svoje neke bivše radne kolege i naš balkanski mentalitet. Ono kad imaš hrpu nesposobnih i neodgovornih ljudi koji samo mole Boga da im je kakve funkcije, da se osjete još više važni. Oni ti vazda imaju o čemu pričati nadaleko i naširoko, posebno o svjetskim problemima, naslikavati se po portalima, davati izjave za TV, a ovamo svoju avliju ne znaju pomesti, od najobičnijih obaveza i sve čekaju da im padne anđeo sa nebesa i odradi njihove dužnosti. E takav ti je naš poslovni narod 90% i onda samo ti ispadaš glup što eto ganjaš da ti bude sve po propisu i zakonu. Ma volim što me sestra driblala od malehna sa pravom. Tako da mi ta kako oni vele dosadna administracija postala omiljeni začin u poslu. I naučila se fino, sve crno na bijelom i ispostavi se na kraju da mi je trebalo i da će mi trebati.
Et donedavno me je ta ljudska gluposti znala toliko izbaciti iz takta da od huje i plačem a sad, par sekundi, minutica, prošetam do kuhinje da se napijem vode i fino odem off iz radne grupe da ne gledam zla očima. Nit šta komentarišem, nit ispravljam krive drine. Ja svoje odradila a oni nek se koprcaju.
Može biti da sam ovo lako i podnijela jer cijelo vrijeme u ustima osjećam slast pečene začinjene kokoši, ma k’o da je jedem. A nije da nisam večerala, čak malo i više neg što treba 😀
Ma bravo 🙂
Svijet je pun glupih ljudi, a glupom insanu to ni dokazat ne mozes 😀 zato ignore i tjeraj svoje, okus mesa u ustima najbolje pomaže 😉
Ja radim kao obicni radnik u fabrici, ali poenta je ista.
Npr. neki dan govorim jednoj djevojci da nesto nije odradila kako treba te da to treba ispraviti i pokazujem joj kako treba, a ona ce ti osorno:
– Ne radim ja ovo prvi put! –
Kakve veze ima cinjenica da to ne radi prvi put, s očitošću da to nije odradila kako treba.
Slican primjer kao kad sam davno radila sezonski u nekoj fabrici, te jedne prilike rekoh nekoj starijoj radnici da pripazi kako obavlja svoju operaciju, jer ne mogu ja obavit svoju kako treba zato sto je ona sfušerila nesto na svojoj. I umjesto da pocne raditi kako treba, ona mi rece:
– Znas li ti koliko ja godina radim ovdje? –
I tako sam se vremenom malo dozvala pameti, te se trudim da vise ne ispravljam krive Drine uvidjevsi da to nikud ne vodi osim tome da sve vise gubim živce. Ja gledam da svoje odradim najbolje sto mogu i upozorim da nesto nevalja onoga za koga procijenim da se s njim moze pricat ko sa insanom koji nece iskolačit oči na mene kada mu kazem da je u necem pogrijesio vec ce se potruditi da se to vise ne ponovi.
Krajiškinja, to je k’o ona: “Kad umres ti ne znas da si umro i nije ti tesko,tesko je drugima. Isto je i kad si glup.” Sto se tice mesa, on ne samo da pomaže, cesto me ucini sretnom osobom 🙂
Esperansa: Nesto mi tesko povjerovati da ti ne znaju svoj posao, mislim da je kod naseg naroda vise bezobrazluk u pitanju, takvim i da nacrtas to bi po svom, osim ako im nisi nadredjeni. 🙂
Ja sam došao samo da ti kažem da si slatka na avataru 😛
Ma nisam to ja 😛
Uh dobro si, ja gledam avatar od ove Esperanse 😛
ahahahaha lajk!