Na blogeru se kao nešto zahučkalo sa ovim ateizmom. Iako sam mislila da ne pišem o religiji, al de kad kod mene ide sve po ćeifu. Što se tiče ateista mislim da posmatrajući prirodu i psihologiju čovjeka možeš vidjeti da ateizam nije u prirodi čovjeka i da je u prirodi čovjeka da teži nadanju i vjerovanju. Dokaz tome je da od rođenja tragamo za odgovorima na pitanja odakle smo, zašto postojimo i gdje idemo. Odgovore na ova pitanja možete naći samo u religiji. Međutim mnogi ljudi su potisnuli svoje potrebe i izbjegli razmišljanje o ovim pitanjima. Pošto po prirodi ne prihvatam stvari kakve jesu, nego ih automatski analiziram. Zbog tog osjecaja u sebi, nisam prihvatila automatski islam kao vjeru iako sam rođena u njoj, pored osjecaja vjerovanja. Jer osjećaj je jedno i znala sam da sam mogla imati jak osjecaj vjerovanja da sam isto tako rođena u kršćanskoj porodici. Ipak smisao i logiku sam pronašla u islamu. Tek otkad su mi se logika i osjecaji povezali, srce i razum su mi postali u miru i ljubavi jedno sa drugim. Što se tiče tog da islam nije prava vjera, nek neko pokuša napraviti knjigu sličnu Kur’anu, a da bi razumio Kur’an ne smiješ ga uzeti zdravo za gotovo. Mislim da će iole obrazovnom čovjeku biti jasnije o kakvoj knjizi je riječ ako pročita knjigu „Kuran kao nadnaravni fenomen“ zbog koje su ljudi prelazili na islam i nek pokuša dokazati tvrdnje protiv, mada vjerujem da je neko uspio dosad, na sva zvona bi zvonilo. Drugo ne želim ulaziti ulaziti u imanske i islamske šarte koji su osnov vjerovanja, već se zadržati na prirodi čovjeka tj. da se odgovor nalazi u njemu, a ne u knjigama i naučnim dokazima. Druga stvar zbog koje neću ulaziti u to jeste što su ljudi različitih shvatanja i bez obzira na sve upute svako ima vlastitu percepciju vjernika i vjere. Tako i ja svoju. Recimo, za mene nije islam samo ono što kaže hodza ili ono kako se ponašaju neki muslimani u ime vjere. Za mene je vjera prirodni urođeni osjećaj i unutrašnji glas, koji ti govori šta je pravo a što ne. Između ostalog, to je nešto najintimnije što čovjek ima. Zbog toga, ne prosuđujem ljude na osnovu vjere, jer je to intimni odnos između tebe osobe i Boga. A u tuđu intimu niti možeš niti treba da zadireš. Isto tako ne mislim da je neki vjernik koji klanja svaki namaz, tj. ispunjava svaki imanski i islamski šart bolji čovjek od nekog ateiste, jer to nije moj domen koji mogu znati, zbog svoje ograničenosti i to što neko klanja, dobar je za sebe pa nek ga Bog nagradi a ja treba da gledam ispred svojih vrata. Na kraju šta ko misli i kakav je čovjek u suštini može znati samo Onaj koji poznaje srca svih ljudi i ono što se u njima krije, a moje je da gledam kako se ta osoba ponaša direktno prema meni. Pri tom se trudim imati na umu da je ispred mene čovjek, a po prirodi svi smo nesavršeni i griješni. Vjerovanje, prije svega to su oni momenti kad ostaneš sam sa sobom i čuješ šta ti duša kaže. Ko osjeti pravog sebe, taj je u stanju osjetiti i Boga. Jer između Boga i čovjeka u islamu nema posrednika. S druge strane ljudi bi trebali osjećati samo dobro od vjernika. Iako je to ono sa čim ateisti pokušavaju da odbrane svoju teoriju da je bolja od vjerovanja. Tj.da njihov izbor donose više koristi svijetu nego vjernici, iako je to kontradiktorno sa njihovom rušilačkom prirodom. Recimo u teoriji i jedna i druga strana se zalaže na kraju za opće dobro i sve pozitivne stvari za čovječanstvo, jer često obje strane navode koliko je zla poteklo od jedne i druge strane. Ja , ne želim da ulazim u to i ne želim da uzimam extreme kao primjere islama jer ipak mislim da je srednji put, pravi put. Ipak,vjera je samo jedan dio čovjekovog života i ne treba je posebno izdvajati, jer ne valja ni u vjeri pretjerivati. Sa tim ne umanjujem njen značaj, jer odluka o (ne)vjerovanju je i dalje osnov za gradnju karaktera koji se neminovno održava na cijeli svijet.Isto tako sam protiv nametanja i uvođenja religije u svjetovne institucije, jer se to ne smije pretvoriti u glumu i forsirati i na kraju krajeva ljudi prakticiraju različita vjerovanja, a u svakoj vjeri ima dobrih ljudi. Tako da opet svakom njegovo. U suprotnom, uzeći u obzir prirodu svakog čovjeka moglo bi doći do nepotrebih sukoba kojim smo svjedoci. „Što se tiče tih ateista, psihologija ateizma je utemeljena na inatu, traži jasno, a bježi od shvatanja onoga što je krajnje očito, sprečava prihvatanje i najočitijih dokaza. „Stoga ovim postom ne želim nikog u ništa ubijeđivati. Štaviše, moja deviza je ona“do kraja života ću braniti tvoje pravo da kažeš svoje mišljenje iako se ne slazem sa njim“. Svakom njegova vjera. Što sam primjetila da nedostaje mnogima na blogeru, tokom komuniciranja putem komentara. Tu je kultura dijaloga nepoznanica. Kad prođeš bez vrijeđanja dobro je, jel de. Ko je siguran u svoj stav, njega tuđe mišljenje ne bi trebalo ugrožavati. Stoga, moje religijsko ubijeđenje nimalo ne vrijeđa postojanje ateista, štaviše kad čujem da neka bena opsuje Boga, ni ne trepnem. Ne psuje on mog Boga, već svog nepostojećeg. A za mene je samo nekulturan čovjek. Nego kad su u pitanju ti ateisti, zanimljivo je da svaki ima osjećaj superiornosti nad vjernicima. Dok po meni, najgore zlo u čovjeku je dokazivanje da je bolji od drugog( nemogućnost priznavanja jednakosti sa drugim ljudima)i iz tog osjecaja su nastala najveća zla na svijetu. Pogledajte samo koliko štete taj stav nanosi u međuljudskim odnosima ili kroz prizmu međudržavnih odnosa. Dok s druge strane, vjernik ukoliko na pravi način percipira vjerovanje i svjestan je da je iznad njega Bog, Stvoritelj svijeta i svega u njemu, on automatski prihvata svoju ulogu kao samo kockice cijelog mozaika ne precjenjujući svoj značaj kao neke veličine a niti podcijenjujući svoje bivstovanje jer zna da bez njega slika ne bi bila potpuna jer da nije toliko važan ne bi se „desio“svijetu. I ako sa takvim stavom prilaziš ljudima, ljudi će to osjetiti, jer svako može nametnuti svoje ego. Bar je to najlakše na svijetu. Biti bahat. Mislim da je generalno za zlo u svijetu upravo krivi svi ljudi koji su se otuđili od svoje prave prirode, tj. od vjerovanja. Jer stavljanjem materijalnog iznad duhovnog čovjek postaje više rušilačke prirode, i dok slavljeći sebe kao najsavršenijeg bića na planeti i iznad kojeg neme veće Sile osim zakona jačeg, uništava prirodu i svijet koji nije stvorio. Iako mu priroda to vraća kao bumerang, on je i dalje umišljen u svojoj veličini. Znači ateizam jednostavno nije u prirodi čovjeka..nego može biti ubijeđenje, sam sebe ubijediš da ništa ne postoji i vjeruješ u to…et ponovo ključ “vjeruješ u to”. Priroda čovjeka ja da vjeruje u nešto tj. vjera…a sad ko će u šta vjerovati je stvar izbora. Izbor jedino imaju ljudi i zato su oni “posebniji ” od drugih stvorenja. Ateisti koliko god djelovali kao pomireni sa svijetom i onim što se dešava u njegu, istim intenzitetom takva osoba u sebi ima jake unutrašnje dvojbe jer se bori protiv samog sebe, jer je u prirodi čovjeka da teži nadanju i vjerovanju. Onog trenutka kad osoba zaniječe vjerovanje, na neki način ubija svoje duhovno ja, nadu, kreativnost, žar, strast, želju za životom, za stvaranjem, ljubav i jako je teško u takvom čovjeku pronaći ljudskosti i humanosti. A ako je i ima i svjestan tog nekog unutrašnjeg duha kojeg ne vidi, kako mu onda priznaje postojanje. Zar nije tako i sa Bogom. Njega osjetiš ili ne osjetiš. Bogu ne treba ni vjerovanje, ni hvalospjev , ni da se ubija ni gine za njega…ni da jedni druge ubjedjuju u njegovo postojanje. Svijest o Bogu je potrebna čovjeku. Svijesnost il energija koja koja je u svakom čovjeku i u koja povezuje cijeli svemir, koju priznaje i nauka..je jedan mali dio Božije energije…tj stvaralačka energija. Ljudski um je zbog svoje ograničenosti, sebi pojednostavio i predstavio Boga, kao neko vrhovno biće na nebu, koje govorit šta možeš, šta ne možeš (u nekim slučajevima je to dosta kontradiktorno i uvredljivo za ljudsku logiku)..i to prezentuje na totalno pogrešan način. Medjutim, kad bi ljudi pokušali bar malo približiti tu stvaralačku energiju, savršenost prirode, uvezanost svakog mikroorganizma do galaksije, pokušati shvatiti dimenzije beskonačnosti i konačnosti…kada bi imali tu širinu, automatski imaš strahopoštovanje prema tome, prema toj Sili ili Bogu, tako da ne možeš reći ne vjerujem u to, ne usudiš se…jer ne moraš vidjeti ali osjetiš.
Odličan post! Aferim i to šareni 🙂
Pronašla sam te u mnogim dijelovima, od toga da “Pošto po prirodi ne prihvatam stvari kakve jesu, nego ih automatski analiziram. Zbog tog osjecaja u sebi, nisam prihvatila automatski islam kao vjeru iako sam rođena u njoj, pored osjecaja vjerovanja. Jer osjećaj je jedno i znala sam da sam mogla imati jak osjecaj vjerovanja da sam isto tako rođena u kršćanskoj porodici. Ipak smisao i logiku sam pronašla u islamu.”
do “jer ne možeš vidjeti ali osjetiš” 🙂
Ali uz našu kafu smo već osjetile koliko slična razmišljanja imamo :*
Hvala ti za ovaj divan i koristan post, …dova <3
mašaallah, lijepo objašnjeno, nešto slično sam i sam iskusio, tu potragu i put od ateizma do islama …meni je čudno d ase načudit ne mogu da danas u XXI vijeku ima neko ko nije vjernik, tj da neko može biti ateista.!? …al najozbiljnije ovo kažem…izbor je svakako tu, “pa ko hoće neka vjeruje, ko hoće neka ne vjeruje” 🙂
Hmm. Post mi se sviđa, i kad već tako iskreno pričaš o detaljima svog virovanja reću i ja u šta ja virujen i kako to doživljavan, a kako doživljavan ovo što ti pišeš. Slažen se sa ovin zadnjin što si napisala u postu, sa ovin jedinstvon sa cilin svemiron i stvaralačkon energijon, a pogotovo za ovo kad kažeš da su tu energiju sebi predočili u sliku Boga koji ti određuje stvari i kažnjava te, jer bolje nisu mogli svatit. Sa tin se slažen, al vidiš, zašto ja nisan religiozan je upravo zbog toga, jer se religije temelje na slici Boga koja je suštinski kriva. Jer ako te taj Bog ne mere kažnjavat, zašto će te onda slat u paka(pakao) ? Ako te Bog ne kažnjava, zašto si počinija grij(grijeh) ako piješ il pušiš travu, ako mastrubiraš il imaš seks prije braka? Zašto se moraš kajat zbog toga? Ti pišeš da ateizam nije u ljudskoj prirodi, sa tin pi se ja i moga složit, al pod uvjeton da mislimo na ateizam koji priznaje isključivo postojanje materije i materijalnog. Ali isto tako, i o tome san pisa u predzadnjen postu, držanje pravila koje propisuje religija nije u prirodi čovika. Pogledaj oko sebe, skoro pa i ne postoji vjernik koji se do kraja drži pravila što mu ih propisuje religija. To je zato jer nije prirodno da ljudi ne mastrubiraju, ne piju i ne puše, ne seksaju se prije braka, itd. Ljudi svih tih prvila drže samo kad su prisiljeni, ko npr u Saudijskoj Arabiji.
Dakle, to je moja teza, ja virujen da postoji život poslje smrti, virujen da život ima dublji smisao i duhovnost mi je bitna u životu, al upravo zato nisan religiozan jer smatran da religija sputava duhovnost svojin dogmama i pravilima koja nemaju smisla. Također, ja ne virujen u postojanje Boga koji je mene stvorija. Ja virujen da smo mi sami taj Bog i to nešto, kako god ćemo to nazvat. To budisti smatraju, da smo svi mi dio jedne kozmičke duše. Ali nemoj to krivo protumačit pa mislit da budisti time priznaju Boga, ovakvog kako ga se predstavlja u monoteitičkin religijan definitivno ne priznaju. Jer po budizmu nema tvorca, a nema ni stvorenog, jer nema ko koga stvorit. Mi smo sami i tvorac i stvoreno, a odvojenost je iluzija. Također, po budizmu nema vječne nagrade i kazne, cilj života je postizanje prosvjetljenja i ujedinjavanje sa samin sobon, te time dolaziš u stanje nirvane koje je vječni mir. Ovo je nešto s čin se ja u priliku slažen, u priliku kažen jer i budizmu vidin dosta mana i nikad se ne bi moga izjasnit ko budista, ali ovaj teološki koncept mi ima logike. Kao i zakon karme u koji virujen.
Meni npr, ne mere bit prihvatljivo da smo se mi ko ljudi rodili svi u toliko različitin okolnostin, toliko je nepravedno koliko neki imaju dobar a neki loš život da nan se na kraju samo tako dosudi raj il paka i gotovo. Jednostavno nema mi logike. Također, postojanje apsolutnog zla, sotone mi je potpuno nelogično. A nelogično mi je i da stvari imaju konačan, linearan kraj, da ja samo završin u raju i paklu i gotovo i tako cilu vječnost. S druge strane religije su homofobne, i seksističke, u Kur’anu postoje ajeti koji dozvoljavaju udaranje žena a i biblija nije ništa bolja, samo što je u kršćanstvu olakotna okolnost što se biblija ne smatra doslovnon božijon riči, dok u islamu se smatra da je Kur’an apsolutno točan. I to su mi također razlozi što nisan religiozan, jer religije se ne bavi samo duhovnošću nego i svjetovnin, političkin životon i pri tome tvrde stavove s kojima se ja apsolutno ne slažen.
Pazi, i da se razumimo, ja potpuno poštujen svačije pravo da sve misli i osjeća i pogotovo pravo da to izražava. Da se mene pita ja bi i nacistima dozvolija da govore šta oće, beli je njih svak osudija da su apsolutno zlo. Nek govore, ko da će išta pomoć i rješit ako ti nekome zabraniš da nešto govori. Ne mislin da san bolji od svih vjernika uopće, ali mislin da san bolji od svih vjernika koji misle da je muško glava kuće, koji različito odgajaju svoju mušku i žensku dicu, jednima dozvoljavaju nešto a drugima ne, koji brane svojoj dici da budu s momkon druge vire i od svih koji su homofobi. A za ostale, neman na osnovu čega ja bit bolji od njih. 🙂 Eto, to je moje mišljenje.
Sorry nepočešljan, ne znam kako mi je promaknuo dosad tvoj komentar.Joj, baš sam loš domaćin. Hvala na čitanju i komentarisanju.:) Imam ti štošta replicirati ali sad sam baš pospana 😀
Fino je znati da je neko procitao ovaj roman, jos kad tako fino nešto napišete odmah i meni fino 😀
Krajiškinja tebi <3 a Alkiju maksuz selam 😀