Jednog Ramazana u Bosni skoro cijeli mjesec sam kao jedino društvo imala Dostojevskog i Radio Stari grad. Kad bih se zaželila pričati, odgovarala bih na pitanja Emiru sa radia. Možda mi zato ne smeta što je ovdje svima oko mene protekli mjesec bio kao i svaki drugi.Ajd Ramazan mi je baš nekako intimna stvar, kao i vjera. Ali slavlje i radost ne mogu biti potpuni ako se ne dijele sa nekim. Zato mi je već teško što će sutra u mom okruženju ovdje biti običan dan. Iako ovdje sad već znam pofino muslimana, bar onih Bosanaca što nose muslimansko ime…. Već sam se ja njima par najavila sutra na Bajram, kad završim sa poslom. Mada, već vidim da će to biti posjeta kao i svaka druga. Nije mi prvi put da slavim ovdje Bajram. Nema tog nešto u zraku niti tog nečeg oko njihove aure. Mada toga sve manje ima i na bosanskim Bajramima. Sjećam se nekad kad su, čini mi se, i mlado i staro takmičilo ko će više kuća posjetiti, pa smo morali na smjene ostajati kod kuće. Komšije su bile u ljubavi i smijeh se prelamao prilikom obilazaka.Mi djeca smo to takmičenje za sevape ozbiljno shvatili, ali vješto smo se čuvali za već odabrane kuće gdje smo ocijenili da su domaćice zadnjeg Bajrama napravile najbolje kolače.

Dok ovi današnji Bajrami, sretan si ako ti uđu i prve komšije. Najbolji dio dana je doček brata iz dzamije, iako njegov dolazak unazad par godina nene svaki put oblije suzama. Tad svi čestitamo jedni drugima Bajram, izgrlimo, izljubimo, poželimo sve najbolje i sjednemo zajedno za tradicionalni ručak. A meni srce tad svaki put ispunjeno posebnom toplinom.

Jednog dana kad budem imala svoju porodicu u kući će uvijek mirisati kolači, djeci ću čitati bajke prije spavanja i paziću da im niko ne razbije čaroliju vjerovanja, ljepotu Bajrama i dira u njihove heroje.

*** Danas sam zamalo izgrizla cijeli svoj sabur. Spasila me BF kad sam pročitala da je dobila posao u Njemačkoj. Još jedna osoba manje u Bosni.