Ima jedan dio u njoj odlomljen od njegove duše, krvi i mesa, što je i nakon njegove smrti nastavio živjeti. Možda ju je taj dio spasio da ne umre sa njim potpuno.  Jer dugo, nakon tog,  bila je samo tijelom prisutna među živima.

Poslije toga se više nije toliko bojala smrti. Štaviše, dotad  joj je naivno ljubav bila jedina istina i nazivnik za sve.

Život joj nije imao smisla,  mislila je ionako ce sve jednom nestati. I tebe jednog sutra neće biti. Sve ljudske aktivnosti su joj bile smiješne. Kad bi je upitali kako je i rekli da znaju da nije lako. Ona bi ćutala. Jer joj se činilo da nije tako teško. Ona ništa ne osjeća. Niti jedne emocije. U njoj nije bilo niti mraka niti svjetla. Samo jedno ništa. Prvo je odlučila čekati taj konačni čin.  Međutim, ne umire se tako.  Znala je da treba opet naučiti živjeti i da se prije tog  mora opet roditi. Onda je čekala suze, jer su one znak da si živ, kao i kod prvog rođenja.

I prije tog je imala problem sa određivanjem istine pravog svijeta. Vrlo rijetko je uspjevala pomiriti svijet u njoj i svijet koji joj je nametnut. Mrzila je pravila. Ali sad vanjski svijet je nije doticao ni najmanjim damarom i postojala je velika mogućnost da ostane zarobljena u svom novom svijetu. U svijetu bez nade, smisla, ljubavi, tuge…ali razmišljajući skonta kako  postoji mogućnost da će se jednog dana probuditi u četrdesetoj i shvatiti da je bila u krivu, počela je graditi vanjski svijet tek toliko da bi se mogla uhvatiti za nešto opipljivo ukoliko se to desi. Popravila je sve ocjene u školi, zbog daleke budućnosti.

I napokon, nakon dvije godine jedne večeri uspjela je zaplakati. Te noći se rodila po drugi put.

I počela je polako da uči pričati, mada i ranije nije umjela voditi formalne razgovore…Dječijim koracima, napredovala je svaki dan..i napokon je uspjela da zivi zivot kao svi obični ljudi, nesvjesno u sadašnjosti.

Danas, ta ista djevojka voli jednako život, ljude i samoću.

I često kad pogleda oko sebe prirodu pomisli da je najsretnija osoba na svijetu samo jer je živa. Danas voli sve ljude podjednako, dok ne upozna čovjeka u njima. Posebno voli dobre, obične i jednostavne ljude. Kad sretne takvog čovjeka, toliko može odmah biti bliska sa njim da joj često kazu da imaju osjecaj da je poznaju cijeli zivot. U tim trenucima su nastajale nevidljive veze, neraskidive za cijeli zivot. One koje nije mogla zagrliti rukama, grlila je samo srcem. Znala  je da je prisustvo dobrih i jednostavnih ljudi hrana za njenu dušu.  Kad je upitaju bez čega ne bi mogla živjeti, ćutila bi, ali u sebi je znala vrlo dobro da ne bih mogla preživjeti ovaj svijet bez dobrih ljudi. Toliko su joj bili potrebni. Kao vazduh. Nije joj samo bilo jasno zašto kad bi joj neko slučajno učinio neko dobro, plakala bi..

Kad bi je upitali je li joj dosadno, odgovorila bi da ne poznaje taj osjećaj. I zbilja, uživala je u svojoj samoći, u tišini. To je bilo vrijeme kad je učila, sluhom, okom, dušom.  Ali, samo ponekad, kao večeras bi se osjećala nakratko usamljeno. Ne, to nije osjećaj kad ti nedostaju drugi, već  ono kad se sakriješ i od sebe same. Neki to zovu tuga. Ali, onda bi se baš tad javio neki “zaboravljeni” prijatelj  koji se javio samo da ti pošalje malo ljubavi i rastjerao tamne boje ove noci.

I napokon je uspjela pomiriti dva svijeta i naučiti živjeti na granici..Nekako ovako:..”Ne idi sredinom džade , satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako.”…