Kaže mi : “Nekad se bojim reći hvala i molim, ne znam, kao da me stid. Ma znam ja da to treba i mogu to, ali jednostavno ne volim tu kulturu. Mislim da ubija duh. Takva, nije mi prirodna ljudima. Ne znam zašto odrasli to sebi rade. Zašto me neko pita kako sam, a vidim ga da gleda kroz mene. Možda griješim, ali i vidio sam puno puta kako ti fini uglađeni ljudi biraju prema kome će biti kulturni. Možda se zato bojim. Bojim se da ću malo pomalo jednog dana postati od onih lažnih kulturnih ljudi. Radije neka me ovakvog, nekulturnog. Pa ako će me zbog toga proglasiti seljakom i drvosječom, neka.” Eh, moj sine pusti ti definicije, okvire, norme. To je za neznalice što ne poznaju ni sami sebe, kamo li tajne života. Ti samo brini da u tvom svijetu bude dovoljno ljubavi. Vidjećeš sine, ako to uspiješ, shvatićeš da će moći jednog dana ljubiti sve ljude isto, bar dok ne upoznaš čovjeka u njima. Sine, ti si već na dobrom putu da postaneš najkulturniji čovjek na svijetu, jer ubijeđen sam da samo iskren čovjek koji ima dovoljno ljubavi u sebi može da bude istinski ljubazan i kulturan i kad te takav čovjek sa osmjehom pozdravi, obično te zarazi svojom energijom i ne možeš, a da mu se instiktivno ne osmjehneš. Mislim da su takvi ljudi svjesni svog nura (reče više za sebe ). I sine, ne dopusti nikad da te neki ljudi povrijede samo jer su zaboravili ponoviti gradivo iz kulture. Radije ih sine posmatraj kao bolesne jer im nedostaje vitamina ljubavi i sreće.Zapamti, ljudi su obično grubi jer su nesretni