Zamisli, neko ti kazuje o vremenu a ti vidiš kako i koliko jako se štitio od godišnjih doba u životu.. po boji tona osjetiš jačinu njegovih životnih bura i oluja, a po borama na licu vidiš mu svježinu proljeća ili ‘pak samoću jeseni…a ti, suosjećaš..

Zamisli, ljudi te izbjegavaju pogledati u oči, jer osjete da im u tom trenutku možeš da pročitaš misli i namjere..a ti, praviš se da ne vidiš.. zamisli, ljudi se postide u tvojoj blizini..a ti, još više se umanjiš..

Zamisli, pogledaš u čovjeka i vidiš sve, sve osim tijela..sve boje njegove duše.. …a ti, volio bi ponekad da ne vidiš..

Zamisli, nekad ne pripadaš sebi, pogledaš se kratko tuđim očima, pa se brzo vratiš da pogledaš sebe iz svemira i poželiš za dušu više prostora, a ti..onda ubiješ ego..

zamisli, kao dijete samo uživaš u slaganju kockica u mozaiku sopstvenog života..

zamisli, ponekad svjetlošću oka svoga osvijetliš nečiji život….

…zamisli..