Pitam se postoji li osoba u BiH da je zadovoljna sa našim zdravstvenim sistemom. Ma sve i da ima, mislim da je ona kap u moru strašnih priča o nehumanom tretiranju, korpuciji a o (ne)kulturi da ne pričam. Ne kažem da tu nije bilo svijetlih trenutaka,  međutim ono što je u bijelom svijetu normala za nas su svijetli trenuci, a ono što je za ibret u  svijetu, kod nas je normala. Jučer vodeći nenu  u  bolnicu kako bi nabavila slušni aparat podsjetila sam se po ko zna koji put u kakvoj  rupi od države sam odrasla.  Svjedočila sam  medicinskom osoblju koje se ne zna pozdraviti,  osoblju koje tretira pacijente kao da su niža vrsta ili neke gubave životinje, jednoj sestrici koja pred četrdesetak ljudi u čekaonici staroj nani kaže”koliko je mojih”, drugoj sestrici koja radi svoj posao i naglašava 15 puta, ovo ja od sebe, sestrica koja od stare žene olako prima novčanu hediju, sestrici koja se glasno i drsko raspravlja jer dotična nije upoznata da postoji odluka u kojoj su osigurana lica  preko 65 godina oslobođeni plaćanja premije. Još sretnem i “svoju omiljenu” sestricu koja i nakon 13 godina uspjeva istim intenzitetom biti arogantna.  Ljubazno je prva pozdravim i mislim se u sebi, sigurno je mati nije dovoljno voljela k’o dijete čim je takva.

Usput sretnem prijateljicu što je nedavno rodila i priča kako ju je koštalo crno iza nokta da bi je na porođaju tretirali kao ljudsko biće.. a kad se sjetim koliki je bila protivnik davanja novca bijelim anđelima. Kad joj krenem pričati o zdravstvenom sistemu u Austriji, žena sluša a ne vjeruje. Kaže: “Ja mislila da tako samo u filmovima postoji.”