Na blogeru se  kao nešto zahučkalo sa ovim ateizmom. Iako sam mislila da ne pišem o religiji, al de kad kod mene ide sve po ćeifu. Što se tiče ateista mislim da posmatrajući prirodu i psihologiju čovjeka možeš vidjeti da ateizam nije u prirodi čovjeka i da je u prirodi čovjeka da teži nadanju i vjerovanju. Dokaz tome je da od rođenja tragamo za odgovorima na pitanja odakle smo, zašto postojimo i gdje idemo. Odgovore na ova pitanja možete naći samo u religiji. Međutim mnogi ljudi su potisnuli svoje potrebe i izbjegli razmišljanje o ovim pitanjima. Pošto po prirodi ne prihvatam stvari kakve jesu, nego ih automatski analiziram. Zbog tog osjecaja u sebi, nisam prihvatila automatski islam kao vjeru iako sam rođena u njoj, pored osjecaja vjerovanja. Jer osjećaj je jedno i znala sam da sam mogla imati jak osjecaj vjerovanja da sam isto tako rođena u kršćanskoj porodici. Ipak smisao i logiku sam pronašla u islamu. Tek otkad su mi se logika i osjecaji povezali, srce i razum su mi postali u miru i ljubavi jedno sa drugim. Što se tiče tog da islam nije prava vjera, nek neko pokuša napraviti knjigu sličnu Kur’anu, a da bi razumio Kur’an ne smiješ ga uzeti zdravo za gotovo. Mislim da će iole obrazovnom čovjeku biti jasnije o kakvoj knjizi je riječ ako pročita knjigu „Kuran kao nadnaravni fenomen“ zbog koje su ljudi prelazili na islam i nek pokuša dokazati tvrdnje protiv, mada vjerujem da je neko uspio dosad, na sva zvona bi zvonilo. Drugo ne želim ulaziti ulaziti u imanske i islamske šarte koji su osnov vjerovanja, već se zadržati na prirodi čovjeka tj. da se odgovor nalazi u njemu, a ne u knjigama i naučnim dokazima. Druga stvar zbog koje neću ulaziti u to jeste što su ljudi različitih shvatanja  i bez obzira na sve upute svako ima vlastitu percepciju vjernika i vjere. Tako i ja svoju. Recimo, za mene nije islam samo ono što kaže hodza ili ono kako se ponašaju neki muslimani u ime vjere. Za mene je vjera prirodni urođeni osjećaj i unutrašnji glas, koji ti govori šta je pravo a što ne. Između ostalog, to je nešto najintimnije što čovjek ima. Zbog toga, ne prosuđujem ljude na osnovu vjere, jer je to intimni odnos između tebe osobe i Boga. A u tuđu intimu niti možeš niti treba da zadireš. Isto tako ne mislim da je neki vjernik koji klanja svaki namaz, tj. ispunjava svaki imanski i islamski šart bolji čovjek od nekog ateiste, jer to nije moj domen koji mogu znati, zbog svoje ograničenosti i to što neko klanja, dobar je za sebe pa nek ga Bog nagradi a ja treba da gledam ispred svojih vrata. Na kraju šta ko misli i kakav je čovjek u suštini može znati samo Onaj koji poznaje srca svih ljudi i ono što se u njima krije, a moje je da gledam kako se ta osoba ponaša direktno prema meni. Pri tom se trudim imati na umu da je ispred mene čovjek, a po prirodi svi smo nesavršeni i griješni. Vjerovanje, prije svega to su oni momenti kad ostaneš sam sa sobom i čuješ šta ti duša kaže. Ko osjeti pravog sebe, taj je u stanju osjetiti i Boga. Jer između Boga i čovjeka u islamu nema posrednika. S druge strane ljudi bi trebali osjećati samo dobro od vjernika. Iako je to ono sa čim ateisti pokušavaju da odbrane svoju teoriju da je bolja od vjerovanja. Tj.da njihov izbor donose više koristi svijetu nego vjernici, iako je to kontradiktorno sa njihovom rušilačkom prirodom. Recimo u teoriji i jedna i druga strana se zalaže na kraju za opće dobro i sve pozitivne stvari za čovječanstvo, jer često obje strane navode koliko je zla poteklo od jedne i druge strane. Ja , ne želim da ulazim u to i ne želim da uzimam extreme kao primjere islama jer ipak mislim da je srednji put, pravi put. Ipak,vjera je samo jedan dio čovjekovog života i ne treba je posebno izdvajati, jer ne valja ni u vjeri pretjerivati. Sa tim ne umanjujem njen značaj, jer odluka o (ne)vjerovanju je i dalje osnov za gradnju karaktera koji se neminovno održava na cijeli svijet.Isto tako sam protiv nametanja i uvođenja religije u svjetovne institucije, jer se to ne smije pretvoriti u glumu i forsirati i na kraju krajeva ljudi prakticiraju različita vjerovanja, a u svakoj vjeri ima dobrih ljudi. Tako da opet svakom njegovo. U suprotnom, uzeći u obzir prirodu svakog čovjeka moglo bi doći do nepotrebih sukoba kojim smo svjedoci. „Što se tiče tih ateista, psihologija ateizma je utemeljena na inatu, traži jasno, a bježi od shvatanja onoga što je krajnje očito, sprečava prihvatanje i najočitijih dokaza. „Stoga ovim postom ne želim nikog u ništa ubijeđivati. Štaviše, moja deviza je ona“do kraja života ću braniti tvoje pravo da kažeš svoje mišljenje iako se ne slazem sa njim“. Svakom njegova vjera. Što sam primjetila da nedostaje mnogima na  blogeru, tokom komuniciranja putem komentara. Tu je kultura dijaloga nepoznanica. Kad prođeš bez vrijeđanja dobro je, jel de. Ko je siguran u svoj stav, njega tuđe mišljenje ne bi trebalo ugrožavati. Stoga, moje religijsko ubijeđenje nimalo ne vrijeđa postojanje ateista, štaviše kad čujem da neka bena opsuje Boga, ni ne trepnem. Ne psuje on mog Boga, već svog nepostojećeg. A za mene je samo nekulturan čovjek. Nego kad su u pitanju ti ateisti, zanimljivo je da svaki ima osjećaj superiornosti nad vjernicima. Dok po meni, najgore zlo u čovjeku je dokazivanje da je bolji od drugog( nemogućnost priznavanja jednakosti sa drugim ljudima)i iz tog osjecaja su nastala najveća zla na svijetu. Pogledajte samo koliko štete taj stav nanosi u međuljudskim odnosima ili kroz prizmu međudržavnih odnosa. Dok s druge strane, vjernik ukoliko na pravi način percipira vjerovanje i svjestan je da je iznad njega Bog, Stvoritelj svijeta i svega u njemu, on automatski prihvata svoju ulogu kao samo kockice cijelog mozaika ne precjenjujući svoj značaj kao neke veličine a niti podcijenjujući svoje bivstovanje jer zna da bez njega slika ne bi bila potpuna jer da nije toliko važan ne bi se „desio“svijetu. I ako sa takvim stavom prilaziš ljudima, ljudi će to osjetiti, jer svako može nametnuti svoje ego. Bar je to najlakše na svijetu. Biti bahat. Mislim da je generalno za zlo u svijetu upravo krivi svi ljudi koji su se otuđili od svoje prave prirode, tj. od vjerovanja. Jer stavljanjem materijalnog iznad duhovnog čovjek postaje više rušilačke prirode, i dok slavljeći sebe kao najsavršenijeg bića na planeti i iznad kojeg neme veće Sile osim zakona jačeg, uništava prirodu i svijet koji nije stvorio. Iako mu priroda to vraća kao bumerang, on je i dalje umišljen u svojoj veličini. Znači ateizam jednostavno nije u prirodi čovjeka..nego može biti ubijeđenje, sam sebe ubijediš da ništa ne postoji i vjeruješ u to…et ponovo ključ “vjeruješ u to”. Priroda čovjeka ja da vjeruje u nešto tj. vjera…a sad ko će u šta vjerovati je stvar izbora. Izbor jedino imaju ljudi i zato su oni “posebniji ” od drugih stvorenja. Ateisti koliko god djelovali kao pomireni sa svijetom i onim što se dešava u njegu, istim intenzitetom takva osoba u sebi ima jake unutrašnje dvojbe jer se bori protiv samog sebe, jer je u prirodi čovjeka da teži nadanju i vjerovanju. Onog trenutka kad osoba zaniječe vjerovanje, na neki način ubija svoje duhovno ja, nadu, kreativnost, žar, strast, želju za životom, za stvaranjem, ljubav i jako je teško u takvom čovjeku pronaći ljudskosti i humanosti. A ako je i ima i svjestan tog nekog unutrašnjeg duha kojeg ne vidi, kako mu onda priznaje postojanje. Zar nije tako i sa Bogom. Njega osjetiš ili ne osjetiš. Bogu ne treba ni vjerovanje, ni hvalospjev , ni da se ubija ni gine za njega…ni da jedni druge ubjedjuju u njegovo postojanje.  Svijest o Bogu je potrebna čovjeku. Svijesnost il energija koja koja je u svakom čovjeku i u koja povezuje cijeli svemir, koju priznaje i nauka..je jedan mali dio Božije energije…tj stvaralačka energija. Ljudski um je zbog svoje ograničenosti, sebi pojednostavio i predstavio Boga, kao neko vrhovno biće na nebu, koje govorit šta možeš, šta ne možeš (u nekim slučajevima je to dosta kontradiktorno i uvredljivo za ljudsku logiku)..i to prezentuje na totalno pogrešan način. Medjutim, kad bi ljudi pokušali bar malo približiti tu stvaralačku energiju, savršenost prirode, uvezanost svakog mikroorganizma do galaksije, pokušati shvatiti dimenzije beskonačnosti i konačnosti…kada bi imali tu širinu, automatski imaš strahopoštovanje prema tome, prema toj Sili ili Bogu, tako da ne možeš reći ne vjerujem u to, ne usudiš se…jer ne moraš vidjeti ali osjetiš.

Izašle mi na naslovnicu fotografije sa vjenčanja bivše mi prijateljice. Toliko je ljubavi na njima, da sam je dovde osjetila. A ona je bila prelijepa. Drago mi je da je sretna. Umalo se ne javih da joj čestitam, ali se sjetih da ne pričam sa njom. Čuj ne pričam. Kao da smo djeca. Inače, ne postoji osoba osim nje sa kojom se ne komuniciram, ono bar da je pozdravim pri susretu, dobro osim mog prof.filozofije, ali on je već druga priča.

Uglavnom me ljudi ono volU, bar one što ja volim . Ali ima i tih što me kao ne vole, a ti su mi samo simpatični. Tokom tog mog nekog rada često su mi znali praviti neke smicalice. Pošto su se trudili da to bude na nekom većem nivou uglavnom nekako na drugoj strani bude neka razumna osoba pa ih još prizove pameti ili mi priđe nepoznat čovjek i ispriča šta mi se sprema. I tako par godina, isti glumci sa sve većom postavom.Ponekad kad preĆeraju, iskupim ih da popričamo. Prije predstave ta glavna što uvijek zakuhavala, a rek’o bi kruha se ne zna najesti, priđe sva uhuđena nasamo da me upita jesam li ljuta na nju i pričam li dalje sa njom. Reko’ nikad sebi ne bih dozvolila da ne pričam sa osobom kojom radim, ali privatno ne očekuj da ćemo ikad popiti kafu. Fino im na početku drame kažem da dzaba dižu hučku i da mi se trebaju izvinuti za priređenu emotivnu bol i da mi mogu samo čestitati i zahvaliti. I sve to oni baš tako redom naprave, a onda se neutralna prisutna publika smije i ibreti. Ja budem samo umorna.Džaba sam im govorila da se ne trebamo voljeti, jer možda ne volim ni ja njih, ali im to ne pokazujem i da se moramo poštovati. Na tom testu je pala ona da nije važno šta ti pričaju iza leđa,već da je bitno kad se ti okreneš da ućute. Uglavnom to što su ovi pokušavali godinama je na neki način uspjelo toj mojoj desetegodišnjoj prijateljici kad se odlučila umiješat. Ma i ta prijateljstva što nastaju iz dugogodišnjeg poznanstva nisu prava. Prihvatiš i zavoliš nekog kakav jest,a ako je on klimav karakter, na kraju te zaboli kad takva osoba pomjeri granice svoje gluposti i bezobrazluka. Čim sam došla kući obrisala sam je sa facebooka,jer to njoj kao nešto znači a meni bio ćeif. Onda su uslijedili pozivi na mob.i srceparajuće poruke na fb i mail. Odgovorila sam joj na samo jedan poziv, nakon par dana, malo kao saslušala i rekla ajd da se ne lažemo više, samo ti ostaj 2 metra od mene i dodam još da se nadam da joj ti politički poeni isplatiti cijenu. U početku fakat ona mene izbjegavala, baš nekako sagne glavu svaki put.Nakon dvije godine sad kad se sretnemo izbjegavam ja nju jer poznavajući sebe kad bi mi se susreo pogled sa njenim ne bih izdržala da joj se ne nasmijem,kao da se ništa nije desilo. Srećom, ne živimo u istoj državi. Najviše zahvaljujući njoj i takvim slični njoj.

A što ne mogu ovih jugonostalgičara, posebno onih što nisu bili ni misliti za vrijeme Juge, kamo li šta drugo. Momak mlađi od mene, svaka druga objava mu u tom fazonu, godinama. Ne znam, trebao mi mu neko reći da je ovo 2015 godina.Dok se on jadan skonta, proglasiće smrt i kapitalizamu. Što neki roditelji znaju upropastiti svoje dijete.

Jučer mi naletilo pod ruku nekoliko austrijskih ekonomskih časopisa. Prema zadnjim podacima prosječna stopa nezaposlenosti u Austriji 10%. Negdje oko pola miliona nezaposlenih ljudi. Opet iako se nema posla, ja ove sedmice za par sati instrukcija zaradila nečiju bosansku platu. Još idem ispod preporučene cijene. Šta ti je standard. Nego, za ovu nezaposlenost. To se odmah digla ozbiljna prašina, sazivaju se ekonomski stručnjaci da daju mišljenje,kako,šta, zbog čega. Predlažu se promjene u strateškim planovima.. Ali kako god, ni ta vijest im nema prizvuka crnila kao što to naši mediji znaju upakovati. Kritika radi kritike, ustvari radi čitanosti. Uglavnom austrijanci se u tim nekim ekonomskim analizama najviše porede sa skandinavskim zemljama. Ispadaše sjeverci pravi lideri. U Švedskoj se skoro u potpunosti uveo elektronski novac,a svaka druga banka im nema uopće papirnog novca,a do 2030 kažu ovakav novac ode kod njih u historiju. Ispadaše u pravu oni ljudovi iz Zeitgeista. Danas čitam neku knjigu, neko američko izdanje isto navode skandinavske zemlje kao primjere ponašanja. Najmanje korupcije, najbolje školstvo,najviše žena u parlamentu,48%. Bom, ako ste se pitali zašto su tako uspješni, da znate. :p Usput, eto recepta za bosansku krizu.:)Kad smo kod žena. Danas mi jedna sestra magistrirala. Kaže, ništa joj to ne znači. Veli, u Bosni ti to haman dođe kao sramota. Kako god ona to doživljavala, ja sam baš ponosna na nju. Voli seka svoje pametno.  Evo u prilogu dobar link o BH privredi, što bi trebali svi pogledati. https://www.youtube.com/watch?v=QHEyTHs3Acs

Čitam danas u novinama od 2017 godine će nekima androidi početi kuhati, bom ko bude imao 14.000 eura da plati sebi tu kuharicu. Možda im cijena jednog dana bude na tržištu kao i laptopima. I kontam kad bih ga sebi mogla priušititi i koliko god oni njega nafališe i koliko god volim jesti, ne bih ga opet kupila. Radije se naučiti kuhati.

Na jednom intervju, pita me žena koji mi je posao iz snova, a meni u glavi onaj ranč iz snova, ja u nekom haljinčetu, gumenim čizmama u cvijetove, te malo hodam po bašči, te malo oko cvijeća u dvorištu,taman pucam pogled preko voćnjaka kad me prenu glas tete što me ispituje. Iznenađena, skontah da sam pravo malo odlutala, odgovorih joj bez razmišljanja da se mogu vidjeti u svim segmentima. Na kraju našeg mrcvarenja, izađoh ne očekujući poslije pozitivan odgovor, iako sam ga nekad željela. Ponekad osvrćući unatrag primjetih da mi se želje ostvaruju, čak i kad zaželim nešto za druge ljude. Pošto su i oni to primjetili neki mi vele da se molim za njih da dobiju na lotu. Reko’ ne merem, ne vjerujem da je dobro imati previše para. 🙂 U zadnje vrijeme čak i u razvijenim zemljama sve je veća najezda stranaca i postalo je teško pronaći posao,osim ako nisi deficitarno zanimanje. Bilo da si student ili imaš papire. Ovih naših par što se družim sa njima tvrde da i ovdje opasno radi štela, samo što se to kod njih kulturno zove preporuka i da baš trebaš biti sretan da dobiješ posao u struci, jer prednost uvijek ima domicilno stanovništvo, ali naravno bodre me da ne odustajem od školovanja. Vraćajući se sa instrukcije od jedne što me zove Goldenschatz i koja živi u finom naselju, ispred vile ugledah baštovana, prepoznala sam čehri da je naš. Fin neki čovjek. Kontam koliko je naših moralo napustiti Bosnu u potrazi za boljim životom, ostaviti svoju zemlju,kuću i stanove i pored svog obrazovanja raditi na umnožavanju i očuvanju tuđeg bogastva, a naše u Bosni sve propada. U Austriji,Njemačkoj i Švicarskog je toliko teško kupiti stan, recimo u ovoj pokrajini gdje živim kažu ako neko ima vlastiti stan spada među 1% najbogatijeg stanovništva u Austriji. Ljudi pravo digli standard. Ne vjerujem da je toliko zbog kvalitete života prije će biti da zadrže strance na uzici. Kad sam dolazila, prolazeci kroz Austriju bilo mi milina vidjeti kako se ljudi pravo bave poljoprivredom.Izađe momak na benzinskoj dok smo pravili pauzu, ne znaš je li bolji on ili traktor. Prođe još par takvih traktora. Izgleda, to sve voza ove traktore od 50 000 eura. Uglavnom, fino oni čuvaju i podržavaju sve domaće. Čak se ponude subvencije da se pokose one livade ispod Alpa, za koje sam se raspitala da idu posebni traktori, za koje nisam znala ni da postoje. Na kraju cijela Austrija izgleda kao sa najljepše razglednice pa onda dođu turisti da se malo uslikaju i potroše koji euro. Dok u Bosni priča mi žena koja je sjedila do mene kad sam putovala za Austriju da je nakon nekoliko godina rada i znoja morala rasprodati 45 bikova i cijeli “zeleni plan” ugasiti jer više nisu mogli izdržati. Kaže da su ostali još par godina i povećali broj blaga možda bi uspjeli registrovati firmu i osigurati sebe i muža, ali odlučila se zbog djece krenuti za Austriju. Sjetim se svog sela, preko 70 kuća, ostalo njih par da se bavi poljoprivredom. Generacije u 20-tim ako nije na školovanju po drugim gradovima,onda je zajedno sa ovim u 30-tim i 40-tim uglavnom po Sloveniji i ostatku dijaspore, žive život od vikenda do vikenda. Ono malo što i nešto radi kuka i vjerovatno će morati odustati jer je to prevelik luksuz. Čak iako je sve veća cijena mlijeka u prodavnicama, sve manje se plaća njihovo domaće za koje sam čula da ide za izvoz, čak bijednih 30feninga po litri. Ma nije tu više vidjelo sela,haman sve više podsjećaju na naselja u kojima žive ovi austrijski bogataši, opet zahvaljujući jedino našim njemačkim i austrijskim penzionerima koji su se odrekli državljanstva da im djeca ne bi otišla vani i vjerujem da im sad još teže pada ta odluka.

https://www.youtube.com/watch?v=XLgTEAoO2No

Kaže mi jaran da mu naišla faza razočarenja u prijatelje.Znam da je to zbog dobrog mu druga što se sam “oženio” prije svadbe. Pretpostavljam da mu to teže palo jer je baš on bio najglasniji protiv onih što se “sahrane” ženidbom. Uz to se dodaje slavna, šteta, onako mlad čoek.Reko’ naiđe to kad shvatiš da bez obzira na sve ljude i ljubav da si se sam rodio i da ćeš sam umrijeti.

Nisam mu htjela reći da većina muškaraca prije ili kasnije pronađe životni smisao u gradnji novog svijeta što se zove porodica i da su mu tad logično prioriteti drugačije poslože, i da će on sam jednom titrati na tim frekvencijama.Čudi se kako sam hladno reagovala na reakcije nekih naših prijatelja.Pošto nisam uspjela vidjeti sve drage ljude a već se bliži vrijeme da putujem, odlučila sam ih sve pozvati na svoj B-party. U perfektnom svijetu jedni bi znali stepen mog razumijevanja današnje teške financijske situacije i da bih više voljela da su došli bez poklona, nego da su morali smišljati dobre izgovore. Drugi bi se manje brinuli o tome kako će se uklopiti sa manje poznatim ljudima i to što fokus moje pažnje neće biti usmjeren na njih, nego bi se prilagodili situaciji i potrudili da tu noć učine meni posebnom. Treći se ne bi ljutili što dosad nisam našla vremena za kafu nasamo već bi bili počastvovani i pozivom na rođendan.

Ali, kako svijet nije savršen i ja znam sa kim imam posla, te trudim prihvatati ljude kakve jesu sa njihovim manama i vrlinama, nisam zamjerila nikom i znam da ću opet sutra piti kafu sa tim ljudima.Dobro, sa malo manjim stepenom otovrenosti srca ili ti ga ljubavi. Na kraju krajeva, treba čovjek biti i tu realan i ne pokušavati zarobiti ono što ne posjeduješ. Ali, eto ljudi ponekad u tim bliskim odnosima zarobe iluziju o posjedovanju vječne ljubavi i prijateljstva i sa tim polako počnu ubijati naklonost koju imaju kod drugog.

Zar nije bolje uživati u toj bliskosti dok traje,jer je kraj ionako neminovan.Uglavnom to rade oni ljudi što se precjenjuju pa misle da je nekom dovoljno i njegovo prisustvo u tvom životu ne znajući da ima budala koji ljubav mjere stepenom ljudskosti i da je svaki gest zapravo test. A nije lako ni kad neki s druge strane podcjenjuju svoj značaj i samim tim odustanu prije početka.

Nego, ovaj rođendanski parti je bio još jedan od dokaza da je kvalitet iznad kvantiteta i da ipak oni posebni znaju tačno svoj kutak u tvom životu i da ga ne može ugroziti niko osim vas dvoje. Ko ‘pak pročita ovaj post do kraja malo teže da bi mogao pretpostaviti da mi je ovo bio dosad najbolji rođendanski party.

Vratila sam se u zemlju reda, rada i discipline. Pa pokušavam sve troje kod sebe dovesti u balans nakon mjesec dana spontanosti i uživanja. Zbog toga imam manje vremena da pišem neke zanimljive dogodovštine, jer vrijeme mi je jako bitan resurs, ali mogu sa vama podijeliti  neke citate iz knjiga koje čitam. Trenutno mi je u ruci The Global Auction( The Broken Promises of Education, Jobs and Incomes). Pa slijede i neki zanimljivi citati iz nje.

PS: Nemojte samo preletiti očima jer je na engleskom, vježbajte engleski sa mnom.

Knowledge Wars

Unlike the pundits of neoliberalism who assume the supply of human capital creates its own demand in the job market, policy makers in Chine understood that more is required if investments in education are to translate into economic gain.

Trends in educational attaintment at college level(1991-2007), aged 25-34.

Figure shows that the United States, had one of the highest participation rate in the early 1990s, but has since been overtaken by several countries, with others in close pursuit.

Indeed, the lesson received by policy makers in America was that much of the success of the Asian Tigers resulted from investing in the human capital of workforce. What nobody predicted was the educational mobilization of the largest countries on the planet. Chine and India with the population over a bilion people, along with others, including Brazil (199 milion) and Russia(142 milion), all entered the global knowledge wars.

For example: Next Figure shows exapsion of higher education in selected emerging and development economies(enrollments), in thousands. Source:Compiled from the Worldbank data.

  China had over 7 milion more students than the United States and 10 times as many students as Britain.But perhaps the most extraordinary statistic on education in Chine was enrollment in high school, which witnessed an increase from 26 percent to almost 60 percent since 1990.

Koje mjere su poduzete da bi se to postiglo: To achive this expansion, more than 250 new teacher-training colleges were established, and qualified graduate teachers were offered better housing, remuneration, and health care by Ministry of Education.

In 1995, as part of this strategy, the Chinese government launched Project 211 aimed at strenghtening over 100 institutions of higher education and key disciplinary areas as NATIONAL PRIORITY for the twenty-first century, with the mission of training high-level profesional manpower to implement the national strategy for social and economic development, accelerating economic progress, pushing forward the development of science, technology and culture, enhancing Chine’s overall capacity and international competitiveness.

Slično su radile Indija, Russia, Japan,South Korea, Japan, New Zealand,  i dr. ali neću vas previše tušiti sa tim. Jasna je poenta.

Biću sretna ako ste i ovo pročitali.

Do iduceg puta, hasta la vista baby. 🙂

Kao mlađa nisam znala šta želim u životu i bila sam otvorena za sve opcije, pa sam se tako jedno vrijeme bavila i javnim životom, na neki način. Iako su to bile sića tri predsjedničke funkcije,svaki mjesec iskakanje u medijima,(ne)potrebna pozdravljanja i sastanci su mi toliko naprezali duh i ostavljali malo vremena za konkretan rad da sam nakon par godina shvatila da su te neke funkcije posebno vezane uz javni život stvar od koje ću ubuduće bježati kao ovca od noža. Samim tim su i razna potencijalna stranačka lobiranja mene u tom pravcu dodatno bila unaprijed osuđena na propast.

Poslije tog sam govorila da želim biti domaćica i život u skladu sa prirodom. Međutim, kako već više od godinu dana živim kod sestre koja ima troje male djece, odlučila sam da je za ženu idealno biti domaćica na pola radnog vremena da bi imala potrebnu sreću, mir i zadovoljstvo. Danas sam to sebi utvrdila.

Pošto je bio prvi maj i mamin rođendan imala sam ulogu glavne domaćice pri jednom od naših familijarnih druženja. Naravno kao najmlađe žeMsko u kući dosad sam uglavnom bila asistent. Ove godine me zeznuše preostale dvije sekice,jer osim što su se izvukle od glavnog posla tu su i dva nova čoeka u famEliji. Buduću snahu ne računam,jer već postaje stalni inventar pri okupljanjima. Iskupilo se tu još nekoliko dragih familija. Iako ovaj praznik nisu mogli doći u Bosnu, mamin najveći izvor radosti, njeno troje unčadi, odavno je nisam vidjela da se više smije..

Kad sam sve rastjerala i ostala sama u kući, poslala sam poruku da odgađam izlazak u čaršiju, i prije nego što sam odspavala jedan san u glavi sam zadovoljno prekrižila jednu želju sa svog spiska.

https://www.youtube.com/watch?v=afRkoKRIcIo