Jednom od prevelike tuge, pukao mi je razum.

Tisuće neuronskih ćelija nad bujicom nataloženih emocija koje se brzinom svjetlosti pokušavale da ožive u misao su nestale u sekundi.

Sam čin i nije tako strašan.Možda za svjedoke.Po tebe su strašne samo posljedice.

Najteža je stvar bila vjerovati opet svom razumu da te neće izdati kad je najgore.Kao da to nije dovoljno, zbog straha od njegove krhosti, oživjeli su i drugi strahovi. Pa bi pod većom koncentracijom stresa jaran izmišljao laži i radio mi sabotaže samo da se ne mora suočiti sa imalo napora.

U stanju zdrave svijesti pokušavala bih razmišljati kao on, samodestruktivno, samo da ga pokušam nadmudriti u zadnjem činu. Ponekad ne bih uspjela i tad bih ga kaznila reprogramiranjem. Dobio bi novu verziju mene, dotad nepoznatu, okružena novim ljudima sa kojim bih ga zabavljala. Znala sam samo da mu ne smijem ostaviti slobodnog prostora za razmišljanje.

Omiljena obmana razuma mi je bilo stanje zaljubljenosti, i baš nekako u najkritičnijim periodima zadala bih mu samo da se s njim zanima.

Jednog perioda sam bila na teškoj rehabilitaciji od ljubavi, tako da je to pogoršalo stanje.

Najgore je bilo zaspati. Stoga sam zalijepila nekih par ovčice na ormar da ih brojim prije spavanja. Kako su ovčice svijetlile u mraku,nisam ih smjela brojiti već bih se pokrila jorganom i brojala u sebi od jedan pa sve dok ga ne umorim. A taj je išao dotle da je sebi umislio da će baš on naći odgovore na pitanja koja dosadašnji obični puk nije uspio i vodio sam sa sobom neke bespotrebne razgovore. Znao bi me tako do jutra mučiti, iako sutra moram ustati rano. Pitala sam se šta će mi to znanje i spoznaje, kad ću opet pri običnom činu uraditi najobičniju glupost.

Uporno sam mu govorila da se ostavi velikih stvari i da se bavi trivijalnostima, poput učenja za ispit, slaganje robe u ormaru i da počne da uživa više u muzici sa radia i običnim razgovorima.

I evo već godinama, tako se ja i moj gospodin igramo žmirke.Pozitivna stvar je što godinama dobivam blagu prednost pa mu se nakeziš na već ofirne sadističke pokušaje buđenja mazohiste u tebi.

Veliš, gdje srce u svemu tome. Ma ta elastična sprava bi se najčešće odmarala na sjevernom polu. Ponekad bi me i ono napravilo ludom pri jakim temperaturama,jer bih najčešće plakala i smijala u isti čas. A sve suze nisu tuga. Niti svi osmjesi sreća.

Od trenutka gubitka razuma i cjelokupnog bunila, nisam u stanju razaznati šta je koje. A nešto me nije i briga. Trenutno želim samo da odvrnem muziku i prepustim svojim zabludama. One su ljepša polovica mog razuma. Da nije sve tako sivo, moram reći da nakon tačno dvadeset godina u mom svemiru zvijezda i sazviježđa počele slagati u harmoničnom redu.

A što se tiče sunca, pa njih sam toliko upoznala i prepoznala u ovo 7 godina da zbog njih i ovo moje zaleđeno srce ponekad zasvjetluca.

PS:Ako se jednog dana udam i moj budući na vjenčanju bude mi otpjevao ovu pjesmu znajte da sam sretna žena i da će to biti moje najveće sunce ikad.