All posts by vangelis

nego hajde ‘nako, ‘nako….

Ima jedan dio u njoj odlomljen od njegove duše, krvi i mesa, što je i nakon njegove smrti nastavio živjeti. Možda ju je taj dio spasio da ne umre sa njim potpuno.  Jer dugo, nakon tog,  bila je samo tijelom prisutna među živima.

Poslije toga se više nije toliko bojala smrti. Štaviše, dotad  joj je naivno ljubav bila jedina istina i nazivnik za sve.

Život joj nije imao smisla,  mislila je ionako ce sve jednom nestati. I tebe jednog sutra neće biti. Sve ljudske aktivnosti su joj bile smiješne. Kad bi je upitali kako je i rekli da znaju da nije lako. Ona bi ćutala. Jer joj se činilo da nije tako teško. Ona ništa ne osjeća. Niti jedne emocije. U njoj nije bilo niti mraka niti svjetla. Samo jedno ništa. Prvo je odlučila čekati taj konačni čin.  Međutim, ne umire se tako.  Znala je da treba opet naučiti živjeti i da se prije tog  mora opet roditi. Onda je čekala suze, jer su one znak da si živ, kao i kod prvog rođenja.

I prije tog je imala problem sa određivanjem istine pravog svijeta. Vrlo rijetko je uspjevala pomiriti svijet u njoj i svijet koji joj je nametnut. Mrzila je pravila. Ali sad vanjski svijet je nije doticao ni najmanjim damarom i postojala je velika mogućnost da ostane zarobljena u svom novom svijetu. U svijetu bez nade, smisla, ljubavi, tuge…ali razmišljajući skonta kako  postoji mogućnost da će se jednog dana probuditi u četrdesetoj i shvatiti da je bila u krivu, počela je graditi vanjski svijet tek toliko da bi se mogla uhvatiti za nešto opipljivo ukoliko se to desi. Popravila je sve ocjene u školi, zbog daleke budućnosti.

I napokon, nakon dvije godine jedne večeri uspjela je zaplakati. Te noći se rodila po drugi put.

I počela je polako da uči pričati, mada i ranije nije umjela voditi formalne razgovore…Dječijim koracima, napredovala je svaki dan..i napokon je uspjela da zivi zivot kao svi obični ljudi, nesvjesno u sadašnjosti.

Danas, ta ista djevojka voli jednako život, ljude i samoću.

I često kad pogleda oko sebe prirodu pomisli da je najsretnija osoba na svijetu samo jer je živa. Danas voli sve ljude podjednako, dok ne upozna čovjeka u njima. Posebno voli dobre, obične i jednostavne ljude. Kad sretne takvog čovjeka, toliko može odmah biti bliska sa njim da joj često kazu da imaju osjecaj da je poznaju cijeli zivot. U tim trenucima su nastajale nevidljive veze, neraskidive za cijeli zivot. One koje nije mogla zagrliti rukama, grlila je samo srcem. Znala  je da je prisustvo dobrih i jednostavnih ljudi hrana za njenu dušu.  Kad je upitaju bez čega ne bi mogla živjeti, ćutila bi, ali u sebi je znala vrlo dobro da ne bih mogla preživjeti ovaj svijet bez dobrih ljudi. Toliko su joj bili potrebni. Kao vazduh. Nije joj samo bilo jasno zašto kad bi joj neko slučajno učinio neko dobro, plakala bi..

Kad bi je upitali je li joj dosadno, odgovorila bi da ne poznaje taj osjećaj. I zbilja, uživala je u svojoj samoći, u tišini. To je bilo vrijeme kad je učila, sluhom, okom, dušom.  Ali, samo ponekad, kao večeras bi se osjećala nakratko usamljeno. Ne, to nije osjećaj kad ti nedostaju drugi, već  ono kad se sakriješ i od sebe same. Neki to zovu tuga. Ali, onda bi se baš tad javio neki “zaboravljeni” prijatelj  koji se javio samo da ti pošalje malo ljubavi i rastjerao tamne boje ove noci.

I napokon je uspjela pomiriti dva svijeta i naučiti živjeti na granici..Nekako ovako:..”Ne idi sredinom džade , satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako.”…

 

1454581_1434521383434405_1612867981_n

Battery charging

Pošto sam toliko umorna da mi se neda nešto pametno raditi, ja tad radim nešto po svom ćeifu, čitam ili evo odnedavno pišem..

Sinoć sam spavala samo 3 sata, radila cijeli dan tako da je nepotrebno posebno naglasiti koliko sam umorna, ali bez obzira to me neće specijalno omesti da ne izađem večeras u disko. U ovoj dijaspori mi se sviđa što se izlazi tek od ponoći. Tako da već pomalo dolazim do sebe. A kako i ne bi kad živiš u stanu sa malom djecom. Koliko god bila umorna kad ugledam malu bebu od sestre kako mi sa vrata trči, širi ruke i smije a sreća mu u očima…

Kad ga zagrlim ama sve k’o rukom mi bude odneseno i stres i umor, a i tuga kad je ima :p. To je prosto nevjerovatno.  Čak dobijem energiju da se igram sa njim i što duže vrijeme provedem sa njim sve se bolje osjecam. Ja sestrim kažem da je on moj čistač energije. Ona kaže da sam luda. 🙂 To dijete se malo i previše vezalo za mene. Ej, to kad plače ja samo mu šapnem ćuti,ćuti i on ućuti 😀 a omiljena poza za spavanje mu je na mojim grudima. I otkad tu spava tačno znam gdje mi je srce. Ja ga gladim po kosi i kad osjetim ledeno čelo znam da je zaspao. Ja ga premjestim kraj sebe,  al’ to kad se prene opet se vrati na svoje mjesto i tako vazda. A osjećaj kad on zaspe na grudima je jedan od najljepših osjećaja koji sam ikad doživjela. Mislim da je to najveći stupanj nirvane.

Odoh sad bebija vratiti u krevetić, a tetka bom ode u disko 😀

 

10922444_10205018258127954_6808487667568281337_n

 

 

Nedjelja

Kad god pomislite da kontrolišete vrijeme, griješite, tad vrijeme kontroliše vas. Postali ste rob svojih minuta i obaveza u njemu. Zbog toga mrzim organizaciju. Ubija duh i ono najbolje. Spontanost. Možda olakšava ako si u velikom glibu.

Ali, najbolje je naučiti funkcionisati u haosu. U našem svijetu haos je normalni poredak stvari. Iako znam da sam najbolja pod pritiskom, taj osjecaj svjesnosti vremenske prolaznosti i odgovornosti prema svom poslu sam skupo platila. Zeznuto je kad radiš posao srcem,  jest da je on najjači mišić koji radi 24h cijeli život ali ima i on granice, ako ga zaboraviš poštedjeti i poslati na odmor ponekad, vratiće ti se ko bumerang. Naše tijelo je pametna mašina.

Jedne nedjelje u razgovoru sa samom sobom, poučena iskustvom napokon sam sebi priznala da mi to i nije baš pametan potez razmišljati o vremenu kao da me sutra neće biti. Tako da sam odlučila da svoju proslavljenu rečenicu”nemam vremena” ostavim u 2014. i mogu vam reći da mi je to dosad najbolja novogodišnja odluka. Koliko god se ti trudio u životu da ostaviš neki trag iza sebe svojim djelima i što ti je jedan život malo za sve stvari što bi naučio, vidio, uradio  na kraju ako nisi bio predodređen za velike stvari uzalud i prevelik trud. Najzad prestao mi se svidjati taj koncept preodređenosti za nešto veliko. Možda jer godinama čovjek postaje sebičniji i želi samo svoj mir, a velike stvari nose uvijek sa sobom i velika žrtvovanja.

Kad smo kod nedjelje. Ooo, kako ja volim nedjelje. To je ona ljubav što se neda objasniti riječima. I sama činjenica da je sutra nedjelja mene već sad čini sretnom.

Žao mi je ljudi koji nisu upoznali blagodati tog dana. Tvrdim vam da možeš skoro pa upoznati čovjeka, ukoliko vam samo kaže kako provodi  nedjelju.

Što se tiče ljudi u mom životu. Dijelim ih na obične i posebne. Posebne uvijek osjetim. Sa njima mi je vrijeme konstanta, a trenutak vječnost. Rijetki su, ali su zato još više posebni.

4025fff8b760c4482533db8101bf0e9e

 

 

Šta sam ono htjela reći

I tako ja vazda kad se ne pripremim za ispit, onda se lijepo obučem, našminkam pa da i lijepo padnem ko gospodin i krenem niz stepenice pjevušeći “dođi da mi ruke greješ, dođi da se sa mnom smeješ u noćima dugim belim da sa tobom sreću delim” kad komšija sa druge strane hodnika se smije..reko’  zanesem se ja tako nekad 🙂 I nešto kontam koliko sam mrzila ovu pjesmu kao dijete bezveze, a ona baš fina i pjevljiva.

Ispostavilo se da mi ovaj tezi dio ispita lakše pao nego prvi pismeni dio. Poslije odem prijateljicom iz Bugarske na kafu, sa njom bila jedna njena kolegica iz Irana. Žali se kako joj već dva mjeseca na razgovorima za posao, uvijek postave ultimatum da skine mahramu, a ona eto neće.

Zove me sad jedan naš u disko, reko’ imam dogovor već u subotu kaže on ima večeras nešto. Reko’ fala, dr put ja već u Darth Vader opremi. Ej u subotu izlazim sa jednom ekipom cura i bice neka nova kraljica, vidim na FB  sebe nazvala Jasmina Kraljica. Mogu misliti kako ce mi biti zabavno, već vidim da ćemo završiti u nekim našim lokalima.

Kad smo kod FB jedna mi bivša radna kolegica izbacila sliku, ne moram ni pogledati znam da je neki selfie,kao da joj onih 1000 nije dovoljno. Tačno mogu izraditi ove njene slike djeci da joj slože kucu poput mozaika.Javljam se prijatelju, koji mi najdraža trač kolegica, reko’ pitam se hoću li dočekati dan da ova naša druga ikad objavi nekog drugog na fotografiji osim sebe .Jest da ona lijepa i fino je kad neko voli sebe, al to u nje ispalo iz svih knjiga, kako zna reći moja nene carica. Ustvari, da ne griješim dušu stavila je mene na cover za dva puta, ja se nisam mogla naibretiti, ja haman nisam živa bica objavila na cover kamo li sebe, a kad vidim da neko sebe stavi na profil i cover, sve mi je rek’o.  Kaže on meni, ja se uvijek pitam ko je slika. Reko’ mater ko će drugi, ja jednom došla autom po nju da idemo u čaršiju, cura se pravo sredila, minić i tako te stvari kad ono mati je obuva. Ja ostala bez texta. Reko’ sad mi je sve jasnije u vezi tebe. Reko’ nije li malo previše da te mati obuva a imaš 26 godina ona se samo smije slatko. Plavuša moja. A imamo nas dvoje i zajedničkog druga, koji se isto tako voli naslikavat. Pa se nas dvoje nekad crvenimo u njihovo ime. On čak uspije nadmašiti i ovu moju imenjačicu. Obradi  on sebi fotografiju u nekoj aplikaciji, kao on neki bed bojs, nešto on ratničkih boja, potkošulja i mišići iz teretane, ma dobije on i tih lajkova plaho, ali eto on je danima ovom drugu prepričavao moj komentar pa kako sam mu mogla ono napisati. Ma ja samo napisala nešto u fazonu da bi bilo bolje da je  pomogao ćaći u vulkanizeru pa bi imao prave fleke i na jednoj izašao vani, kao da objavi sliku u snijegu, uz opis kao zapadalo ja mu napisala da bi bolje bilo da se uhvatio kakve lopate i razgrno taj snijeg ispred kuce, a on meni da se ugledam na neku Patriciju u komentarisanju, kako žena zna da lijepo piše:) On je dotle, da sam ubijeđena da mu je sprava koju najviše koristi u teretani mobitel:)

Usput, zna li neko ako je ženama zabranjeno učiti Kur’an u stanju hajza, da li to istovremeno podrazumijeva izgovaranje bismile,pojedinih sura i ako da šta je sa izgovorom istog na bosanskom i zna li neko uzrok zbog čega je to tako?

 

 

Austrijanka

Maloprije me nazvala moja prijateljica austrijanka.  Pošto zna kakvim sam se poslom bavila u Bosni pita da li bi joj mogla obezbijediti 2-3 sedmice posla u Bosni, da bude koliko toliko plaćeno jer ipak  njoj glavni cilj odlaska u Bosnu bi bio da savlada bosanski. Odmah sam živnula jer odavno nisam nešto organizovala. Treba mi samo reći i ja se odmah zadam 🙂 Naravno, odmah nakon razgovora sa njom iste minute sam se čula sa prijateljem da provjeri sa direktorom što drži školu stranih jezika kod nas da li bi mogao napraviti kakav intenzivni kurs njemačkog jezika za nju, a ja bih vidjela ostalo, smještaj i ekipu. Mislim da bi to bio kod nas pun pogodak, s obzirom da postoji velika potraznja za kursevima njemačkog, a oni što već dosad to rade su osrednji  ili loši. Ne sumnjam da ona to ne bi odradila kako treba  jer  se ovdje profesionalno bavi sa tim već duži niz godina. tj.daje časove privatno iz njemačkog i drugih predmeta.  Taj ili neki drugi centar dobije kvalitetnog profesora, ona iskustvo u Bosni i svi sretni.  A ako bi je još ko dočekao,nek se javi 🙂

Ona inače ima 43 godine, a ja koja vrlo dobro procijenjujem godine sam joj dala kasne dvadesete, početak tridesetih.  Slobodna je, uporna, kako i nije kad još uvijek u potrazi za pravom ljubavi. Kaže da joj nađem kakvog dečka, pa ako ima koji slobodan nek se javi 🙂

Nas dvije kad smo se prvi put upoznale, preko jednog programa na Uniju studybudy, ona odmah nakon 10 minuta rekla da bi radije nekog drugog jer joj djelujem mlado( čitaj neozbiljno, sigurno što nisam imala teke ko ona 🙂 ) pa me pitala da joj preporučim nekog.. Pošto ovdje nema puno naših, a i one koji poznajem nisu u tom fazonu, reko’ žalim osuđena si na mene, ako paše-paše. Ja se mislila ko će sa ovom na kraj, ostavila sam jednu sličnu u Bosni, al haj reko’ šta me briga neću sklapati prijateljstvo. Nije prošlo mnogo, ustvari već smo naredne sedmice izašle zajedno 3x i svaki put ostanemo minimalno 3h. Ne pričamo puno na bosanskom, jer ima problem kao i ja na početku sa njemačkim, previše se trudi pa kaže da je iscrpi tako da 85% pričamo na njemačkom. Meni baš pozitivno što neko želi da nauči bosanski, ja je pitala za razlog, veli zbog Urlaub-a..Jes šiš, znala sam ja odmah da je neki naš bio uzrok. Kasnije mi priznala, ustvari nema šta nije. Nas dvije pravo fine prijateljice postale. Nekad ako se ne stignemo vidjeti te sedmice zna me nazvati na mobitel i pričamo po 2h.  Uglavnom, radujem se njenoj posjeti Bosni i nadam se da će se sretno zaljubiti tamo 🙂

Lopovluk iz dosade

Jeste li kad čuli za psa zeljova. E pa ja nisam do srednje. Moja ti je nene imala tad naviku reći bratu “gdje si se nadigo samo hodati ko kakvo kasapsko pašče”  ili “isti si onaj pas zeljov”  i meni se tad nešto dojmio taj izraz i jedva sam čekala priliku da ga upotrijebim negdje. I tako vozimo se mi autobusom u Tursku na ekskurziju i meni bi u putu malo podosadno a još dvije cure iza mene mi počele ići na živce svojom pričom. Mislim ta jedna nije bilo živa roba a da mu nije išla na živce. Koliko je to dizalo nos u nebesa, tačno bi insan pomislio da će ostati ‘nako ukočena i zakrivljena. Šteta cura bila pametna, đak generacije u gimnaziji, sve petice ali osjećao se malo nedostatak te emotivne inteligencije.  Nisam ja nju nikad plaho doživljavala dok nije sjela tu iza mene.  Krenulo to sa nekom glupom pričom kako su one viša klasa, prije nekoliko sedmica to sebe samoprozvalo elitom i kad god dođe u naš razred kod te druge što sjedi sa njom, krenu one tako. Inače, te podjele na seosku i gradsku djecu se posebno kod nas osjecaju, ko kad ljudi nemaju pametnija posla. Nije sad da to meni nešto posebno smeta, više mi zasmeta kad se ljudi stide svog porijekla.  Ti su kompleksaši gori i opasniji od ovih prvih što su rođeni u centru pa misle da su zbog toga nadljudi. Pravo da vam kažem više je meni bilo podosadno i ja šta ću okrenem se ovim dvijema i reko’ mogu li vam ispričati jednu priču  i vjerujte mi da se tačno ne sjećam šta sam im sve napričala, sjećam se da sam spominjala neku borbu elite i zeljova i da su elitisti bili negativci a zeljovi pozitiva. Uglavnom, nakon te priče one su se počele zvati zeljovima. I to kad mene ugleda satra se  mašući i viče heeeej, mi smo zeljovi a osmijeh im od uha do uha.

318024_1