Opet gluho doba, a ja ‘vako umorna ne merem zaspati. Evo službeno obećavam sebi da ubuduće prije jedan idem spavati, a vi mi ne dajte lagati. I pošto u ovo gluho doba nisam sposobna da ni o čem pametno mislim, kamo li da radim vraćaju mi se nešto slike iz prošlosti i pošto ja ne volim sjećanja a sposobnost maštanja sam odavno izgubila odlučila sam da pišem.  Dosad mi je uspjevalo da se smirim i poslije toga lakše zaspem. Nego da ja bar o nečem pametnu mislim, nego  o svojim bivšim, a sad da li su ljubavi:p Bilo je tih nekih udvaranja, ali kao i svaka žena računam samo ove ozbiljne 😛

Moja prva ozbiljnija zaljubljenost je bila pred kraj prvog gimnazije. Mislim da me  to stanje držalo dvije  godine. Ja balavica prvi srednje, on onaj jedan od frajera glumaca,  još maturant. Nakon nekoliko mjeseci sretnemo se mi na jednoj svadbi, odmah isto veče prohodamo i raskinemo, ali i dalje nije rekordni raskid  🙂  Otišli mi malo prošetati vani, krenuo on mene uzeti za ruku i ja mu fino kažem da nemam namjeru da se ikad uzmem za ruku sa muškarcem prije braka, kamo li šta više. Rekao mi je kako ne živimo više u kamenom dobu i da to nije normalno. Mislim da je čak bio malo popio tu noć. Danas, on je vehabija i ne rukuje se sa ženama, oženjen sa curom sa kojom je hodao tri godine poslije mene, uspio završiti magistarski u Austriji i ostao tu živjeti. Zbog odluke da ode u vehabije, otac ga se odrekao. A ja sam nakon njega shvatila koliko je dodir važan, ne zbog toga što mi je ono rekao, jer to nije poljuljalo moja ubjeđenja, već mi se nije bio dopadao način na koji se ljubi. Nakon što smo raskinuli, ostali smo u kontaktu kao prijatelji.  On je studirao u Grazu i dolazio povremeno jer je imao drugu curu.  U međuvremnu nakon toga mi je umro otac i ja sam shvatila koliko je život kratak i da nikad ne znaš kad ti je kraj i shvatila sam da zbog nepredvidljivosti života ne treba odlagati stvari koje želiš za sutra koje možda neće doći, pa sam tako donijela odluku da ću se poljubiti, ali ne bilo sa kim, već sa osobom u koju sam zaljubljena. Poslije nekog period smo  opet prohodali i kad smo se poljubili jednostavno znala sam da to nije to. Poslije toga me često zvao iz Graza i vidjeli par puta. Počela sam primjećivati veći interes sa njegove strane, a ja  odjednom se više nisam mogla zamisliti uz njega, nakon čega sam ubrzo i raskinula.

Drugi momak je jedan od momaka za kojim moje sestre i dalje žale što se nismo realizovali kao par, eto toliko smo izgledali skladno, a neki su na prvu znali pitati jesmo li brat i sestra. Kad opisujem momka kakvog želim i dan danas, fizički i psihički e pa on je to sve. Savršen,ali..nije postojala hemija s moje strane. Nakon par mjeseci sa mojim basnoslovnim raskidom iz prve priče, kažem ja prijateljici kakvog momka želim i eto njega. Nije mu smetalo ni moje pravilo o intimnosti. Tad je bio maturant a ja drugi srednji. Nakon tri mjeseca i on ode u muške prijatelje.  Da bi  nakon toga opet prohodali . I ovaj put je trajalo tri mjeseca, ali tad ja sam već bila četvrti gimnazije, a on student prava. Došao je sa busom u 15:00, čekala sam ga na stanici. Išao je prema meni i samo počeo gristi  sendvić, rekao je da nije stigao jesti od jutros, zbog ispita, šta li je već. Kad sam mu rekla onu slavnu  moramo razgovarati, prestao je jesti i rekao da je znao  da nešto nije uredu i dodao da nije više gladan i bacio sendvic u kantu za smeće.  Nisam pretpostavila da će mu biti toliko teško i tad sam osjetila neki teret da mi se  spustio u grudi i dan danas od svih mojih raskida, najviše me pogodio ovaj sa osobom za koju  nisam osjećala nešto više. Tek kasnije sam skontala da je bilo bezobzirno od mene što nisam sačekala da jede. Pošto sam ostala sa njim u finim odnosima i kad sam počela studirati u istom gradu znali smo otići ponekad na kafu da bi me opet nakon dvije godine pitao da se pomirimo. Mi na kafi, a na prozor od kafica nam kuca njegova najbolja prijateljica, sadašnja mu žena,  koja je zaljubljena u njega vec duze vrijeme. Kažem ja njemu, kako mi je ona najljepša cura na pravu i da prohoda sa njom.

A što ne mogu onih lažno osjetljivih ljudi, kad se na neku glupu sitnicu uvrijede.  Et, kao ja mu povrijedila emocije, dobro, može biti i ona.  Meni to bude nadasve smiješno.

Kao da  nisam dosad naučila da se najosjetljivija srca čuvaju najsnažnijim stražama i hladnim zidovima. I takvo srce je protkano najdivnijim emocijama i ima sposobnost širine uma i duha, a ti nažalost, niti dubine niti širine.

Jednom đavo reče ” Taština je moj omiljeni grijeh”.

Zato  pri  biranju ljudi ljudi u uži krug bliskosti malo provociram, više nesvjesno i ako kad pričam sa tom osobom nemam osjećaj da hodam kao po jajima, postoji šansa za početak još jednog divnog prijateljstva..

Jer u prijateljstvu nema dovoljno prostora za ljubav i ego.

Znate onaj osjećaj kad se posvađate sa nekim, pa vam teško i ne znate jeste li više ljuti ili tužni.

Pošto su djeca otvorenog srca, mislim da im  te svađe teže padaju, bar meni jesu kad bi se posvađala sa nekim bliskim.  Zato ne volim vidjeti da se djeca svađaju.  Pošto sam se  uvjerila  šta pozitivne riječi u momentima agresije urade mozgu bilo da ih čuješ ili izgovoriš odlučila sam to testirati na sestrinim malim curicama i ovoj djeci iz komšiluka.  Ima njih četvero što se često druže i ovo dvoje mladji nekako uspiju nametnuti svoju volju ostalim i pravo biti ciljano zlobno prema ostalim a roditelji im preuzeli sistem iz vrtića, poslije kojeg su opet svi nezadovoljni. To samo sfrljadi ono “Tut mir leid ” automatski, a ustvari  ih boli ćošak, što to naravno drugo dijete osjeti. I pošto ove  dvije  meni dolaze nekad plakati da riješim problem, probam ja nečim drugim. Fino kažem lopovom djetetu da mora zagrliti to drugo  dijete što mu je učinilo nepravdu, pogledati u oči i reći izvini neću više i volim te.   Naravno u početku bude uvijek bude opiranja, sve bi uradilo da to izbjegne ali nema  kod mene jedan zec, dva zeca.  I da vidite te čarolije, kako se ljutnja kod oboje pretvara u ljubav i smijeh i odmah druge sekunde se igra nastavlja.

Ako mi ne vjerujete, probajte i sami pa javite je li upalilo kod vas 🙂

“Mene su vaspitavali da budem bolji čovek, a ne bolji od drugih, to je ta nijansa” by Dopisnik iz Srema.

Treba mi partner , za cestu ćemo lako  😀

Ono kad vidiš mater nakon 20 dana na skyp-u pa nakon nekoliko noci nesanice odmah zaspeš u 19 sati i probudiš se oko 23 svjež .

Usput vam odam naš recept za smirenje i filozofiju ljubavi : Ne, to nisu velike riječi, već nečije prisustvo uz blagi dodir ruke po kosi, tišinu i poneku riječ koja nema veze sa problemom :

” Pusti sve ‘ćeri, misli na to kako žito raste”.

Mislim da se većini ljudi s vremena na vrijeme dešava da se poveća elektricitet u tijelu. Onaj osjećaj kad dodirnete neki metal pa vas malo štrecne i doslovno vam se digne kosa na glavi ili kad dodirnete slučajno neku osobu pa oboje malo odskočite jedno od drugog. E pa kod mene je to danas prevazišlo svaku mjeru, dotle da sam morala izbjegavti bliži kontakt sa šeficom i drugim radnicima.  Ajd, dosad je to bilo u blažoj verziji, ali danas prečesto i jačeg intenziteta nego inače.

Na starom poslu sam bila poznata kao ubojica električnih uređaja. Nije sad da je to bilo nešto strašno, ali na starom poslu sam imala extra ekipu kojoj je potrebno i manje materijala da te toliko izezaju da ne znaš više jesi li poš’o ili doš’o . Desilo mi se pred njima par puta da  velika kopir mašina zablokira, par puta fax se sam isključio i pri dodirom na šalter pukla mi sijelica par puta.  Ajd to sa šalterom mi se dešavalo više puta kod kuće, ali evo i ovdje . Samo ovdje jedna sijelica košta oko 3 eura pa mi to više smeta, a za ovu godinu dana u svojoj sobi sam  promijenila  oko 9 sijelica i pošto mi je visok plafon, kad mi je zadnji put pukla, odlučila sam nabaviti lampu, da lakše mijenjam te sijelice.  I neki dan ja se slučajno spotaknem od šalter i upalim sijelicu u lusteru.  To mi je jedino i sad čudno. Što se tiče drugih uređaja, nisu samo sijelice pregorile, crkao je i sestri kompjuter, a i kaže da sam joj ometam wifisignal.

Dobro, jesam se malo zamislila i nad ovim signalom. Jer u Bosni sam imala konstantni kvar na internet liniji, mislim da je cijeli BH Telekom znao za to.  Kako i neće koliko sam napravila reklamacija i žalbi. 😀 Čak su jedni nazvali iz S.Mosta da im opišemo kvar, na kraju kao ne mogu pomoći, ali eto čuli za to pa im bilo zanimljivo. U tu godinu dana sam promijenila 3 modema, a koliko su puta radnici BH Telekom dolazili da ne pričam, haman pa kucni prijatelji postali.  Da bi  nakon što sam se preselila iz kuce konekcija normalizovala sama od sebe kao da nikad nije ni bilo nekog kvara. Ali zato otkad sam se ovdje preselila dešava  ista stvar. Konstantno već godinu dana, najmanje par puta dnevno zablokira taj signal. Dzaba isto sve i  kad smo promijenili modem za novi, dolazili radnici i vele da ne mogu tome ništa, kao nešto do signala.  I sad ja nešto kontam ajd i da postoji mala mogućnost da je to nešto do moje energije obično to ljudi vezuju sa nekom negativnom energijom, a ja i negativa ne idemo skupa ni u rečenicu. Još sam baš zadovoljna sa svojim životom.  Kako neću biti, evo baš maloprije u pola 2 ujutro priuštila malo sreće sa svojom omiljenom zdravom poslasticom, bademima u cimetu i pahuljicama u jogurtu, kakakau i cimetu.  Kako god, sve nešto kontam, da ovaj moj elektricitet ima veze sa sexom 😀

Pa ja više ne znam šta je meni. Ako ko zna kakav lijek, nek kaze sad ili zauvijek suti. Počela me mučiti ova nesanica,evo već sad ce haman 20 dana. Prvo me negdje oko pola 12 uhvati prvi val umora i pospanosti i taman dok operem zube i uskocim u pidzamu, ako vec nisam vec sam se razbudila, drugi oko 1 i tad pokusam zaspati, dzaba ne ide, pa se mucim, mucim i  konacno prenem negdje ‘vako pred 3  ama cijelo tijelo mi se isključilo, tačno boli ova iscrpljenost al dzaba, sve tako do ujutro i negdje do 5, pola 6 i onda zaspem..ajd to je nekako išlo dok nisam dobila novi posao, što znači da  mi sutra uredno raniti, biti fina, raspolozena, nasmijana, ljubazna i pričljiva..a ja kad nenaspavana odem na posao pozelim da sam nevidljiva da mi niko ne mora reci dobro jutro, kamo li šta više..al haj, bar cu ispričati jednu priču sebi možda me to uspava..

Priča o pilećoj salati, autobusu i hitnoj u Visokom.

Et haman sam sve rekla u naslovu. A ‘vako ide dosadni dio. Odem ti ja na neki seminar u Sarajevo i ono klasika ne da mi se odmah vraćati ja ostanem dan duze pa cu kod prijatelja nociti u stanu. U Sarajevu baš bilo fino, vrijeme prekrasno, k’o kad je naljepše svakom studentu,u sezoni ispita.. Ma završila sam ja to svoje bila, već gledala ovog prijatelja kako on se muči imao ispite, a meni onda još nešto ljepše što sam rahat od toga..Imala sam tu noc dogovor sa jednim momkom pa smo se nas dvoje malo druzili, bom kako se danas mladi druze, uz kafu i razgovor. Sutradan se  nasla sa ovim ostalim dragim ljudima što su studirali tu i navečer prije busa izađem sa ovim prijateljem i njegovom djevojkom, hodaj, kafica tu, kafica tamo i završimo na kraju u BBI na pilećoj salati. I danas se pitam šta mi je bilo da naručim sebi tu salatu, kad ja komotno i navečer jedem k’o neko za glavni obrok u sred dana, al haj što sam se ja to pitala već i drugi što me poznaju u cijeloj mojoj prici zapnu za taj dio. Mi tako priča po priču i zamalo ja zakasnih na autobus i ajd bom zuri na vrat na nos. Srecom, uvijek imam neke veze sa vozačima, pa me je i ova linija malo pričekala..Al dodjem ti ja tamo, kad ono k’o da je cijelo jedno selo krenulo van Sarajeva..Nekako ja budem sretna i sa mjestom, puno ih je i stojalo, a ostali ce sa nekim busom što vozi do Zagreba pa ce presjedati..I negdje mi pred Visoko, kad se ja počela čudno osjećati, mislim možda sam umislila  da mi jezik otiče, opet kontam može biti samo alergijska reakcija. Znam nešto o tom, mati mi alergična na prašinu i sve lijekove..Ali ja sam sva na ćaću, pa tako da nisam pokupila njenih te njene alergije,za razliku od jedne sestre. Vidim ja kako odmičemo meni sve gore, a poslije Visokog ide čistina hoće li mi šta biti pa kud će hudi ljudi sa mnom. Skupim ja hrabrosti i upitam cure do sebe mogu li joj se narugati. Razumna neka bila, kaže slobodno, kad ona odmah zove jarana sa medicine. Veli to je alergija. Sjetim se ja nazvati prijatelja da ga upitam je li njemu šta bilo, jer kako god samo moze biti da je nesto u salati nepoznato bilo. Oni oboje jeli isto i vele da su dobro. Počela ja polako gubiti vazduh, taman ide stajanje u Visokom, odem ja vozača i velim tako šta je bilo. Ljudi ni dvi ni tri nazvaše hitnu, kad smo stali u Visokom mene već čekaju kola govore gdje pacijent, a ja ko prava stojim reko’ evo mene .Bogami bilo me malo sramota i malo nezgodno što dođoše ti ljudi i kola a ja hvala Bogu dobro, osim toga.  Al’ haj nema druge, već ici sa njima. Kažu da moram ostati, reko’ nemam ja nikoga u Visokom, kako cu sutra kuci, a i valja ujutro na posao…Kazu meni vozači sačekaj malo, ode on do busa i vrati se kaze ajd mi cemo sa tobom, pa ćemo te sačekati. I tako autobus pun ko šibica svi pred hitnu. U hitnoj guzva, ima čak neki ozljedjenih krvave ruke, al mene uzimaju preko reda, malo ispituju, jedan vozač uz mene k’o da mi je neko od familije, doktor i sestrice se čude kako se čovjek brine za mene, baš neka ljudina .  Nudi on i pare, reko’ hvala imam.  Platim tu 25 KM usluge i onda na sto, udariše mi neke dvije injekcije u debelo meso i zadržali me mislim negdje oko pola sata da sačekaju reakciju..I otpuste oni mene vele da cu biti dobro i kaze vozaču  samo joj ne dajte da zaspe. Vratimo se mi u bus, svi ćute, neki odspavali. Stavili oni mene u prvo sjedalo gdje vozaci sjede, otvorili prozor, a ja kao da sam drogirana, e šta bih sad dala da mi dodje onako snazan san. Ma ne mogu vam opisati, nikad u zivotu nisam osjećala veću potrebu da zaspem, kako i ne bi kad bi one injekcije slona uspavale koliko to jako bilo. Al’ nema od toga ništa, ne da vozač oka sklopiti, sve on ispituje, izvaljuje šale, ne da zaspati, ja zatvorim oči on me prodrma ko kakav policajac. Oni napravili pravo finu šegu, ja ko zvijezda večeri. Kaže drugi vozač, da eto koliko godina vozi još mu se nikad nije desilo da ama baš nijedan putnik nije nepozalio. Kaze samo da je jedna osoba rekla da ne bi čekala mi bi morali krenuti, a ‘vako kaže još smo stajali na zabranjenom mjestu za parkiranjem autobusa. I tako šega sve do Vakufa, izađu oni na pauzu, a ja se prebacim nekako u prvi sic. Joj miline kad sam zatvorila oči, iste sekunde zaspala. U Bihaću me dočekala sestra kaže što je linija kasnila sat vremena, ja joj rekla ona se smije kaže ti i tvoje posjete hitnim. Vidim na mobitelu prijatelj zvao više puta, samo mu napišem da sam preživjela i zahvalim na brzi.

Mislim se u sebi koliko sam sretna što sam uvijek okruzena dobrim ljudima. Preplavi me osjećaj zahvalnosti Bogu na milosti i  utonuh u još jedan san do kuće.

Kaže meni petogodišnja sestrična: “Ja kad sebe diram po kosi, zamišljam da me ti gladiš po kosi”. Reko ‘  tako i tetka i isto na sebe misli 🙂