Ribetina

2

U zadnje vrijeme svi mi “psuju” master jer dva mjeseca sa nekim stalnim ljudima nisam stigla popiti kafe kako treba.  Čak i mati kad me vidjela nakon prve serije ispita . Uhvatila se za glavu i viče, a kud te dade tamo. Ma kud sam vas školovala. Ostavi to sve i vraćaj se kući. 😀  Još ja kao bila relativno dobro naspavana. Idući put moram se našminkati da je ne sekiram. 😀

I ej odem na kafu sa jednom svojom prijateljicom kad ona meni skoro cijelu kafu priča kako je ona ribetina. Više puta ženska mi ponovi sva ozbiljna” Vangelis, ja sam ribetina” 😀  Mislim  se onako  sine, šta se desi sa tobom.  Prije dva mjeseca si bila normalna.  I još doda da njenom budućem neće biti lako nositi se sa svim tih silnim udvaračima i da će se sam morati navići na to.

Reko’ ja kad imam momka hoću da se na njemu vidi na 10 metara da je zauzet i kad mene nema kraj njega.  😀

Nisam joj htjela ništa reći ni da je to normalno za svaku iole atraktivnu curu i da svi ti koji se njoj udvaraju udvaraju i još njima par sa strane, ne znam bar ja tako mislim čak i kad mi stavi  više do znanja čekam da ga to prođe i vidi mene kao običnu djevojku.

Ako se i on meni sviđa naravno da ću mu još manje staviti do znanja da imam drugih udvarača.

Šta ja znam kako ova mladež više razmišlja,  samo ružno mi  čuti da neko tako priča o sebi,nekako mi otkida od svoje vrijednosti. I čudim se kako je nekim ženama lako dići rep.  Ajd ova bar ima prokrića, za razliku od nekih.

Nije ni muškarcima lako danas sa svim tim ribetinama, ne znaš ni gdje bi prije bacio udicu. 😀

 

Rano djetinjstvo

3

U rodnom kraju aerodroma nije bilo na vidiku. Ali zato su par desetina tenkova bili parkirani par njiva od mene. Zbog čega su poslije i popucali zidovi u stare kuće, kao i par kuća niže u selu.
Bila sam premala da bih znala pojam rata, ali osjećala sam strah koji su svi stariji imali zbog njih. Danas sam primjetila da me nakon dvije godine prošao strah i potreba da legnem na pod kad čujem avion iznad sebe. A često ga čujem.

Sjećam se četa vojnika koje su nekud odlazile često pored kuće i sa kojom je jednom otišao i naš prvi pas.Deksi.
Sjećam se da sam jednom krenula nešto vani, i ugledala čovjeka sa velikim suncobranom u dugine boje. Kiša je pljuštrila. Čovjek je bio savijen od njegove težine i svoje mršavosti. Znam da su se neka djeca krenuli smijati a ja sam u tom trenutku htjela zagrliti nepoznatog čovjeka i plakati. Ne znam šta mi je mama tad rekla ali me je utješila.

Sjećam se svakodnevnih prognoza o budućoj završnoj lokaciji raketa koje su fijukale iznad nas i ne znam zašto sam se uvijek kao svi automatski bacala na zemlju kad od njih nisam imala strah.

Sjećam se previše sličnih okupljanja na kojima sam uvijek držala čvrsto mamu za ruku. Krugova oko bijelih ptica i horskog “Hoćemo!” na uvijek isto pitanje. “Hoćemo li mu halaliti?!”. Priča gdje mu je tačno bila prostrijelna rana. I plača najbližiih.

Sjećam se kad su rekli da je babo ranjen. Nisam znala tad šta to znači, ali osjetila sam tupi bol kao da me neko udario nogom u stomak i da sam našla kao svako od ukućana neki ćošak u kojem sam glasno plakala.
Sjećam se da sam svakog maminog klanjanja ponavljala njene pokrete i nakon što bi ona predala selam ja bih proučila dovu da sve četnike potopi voda. Mislim da sam naučila sure kad i pričati.

Sjećam se da jednom pojela tortu iz kataloga. Dobro, ne samo jednom i ne samo tortu.

Sjećam i jedne scene koja mi i danas budi tako smiraj. Ležali smo svi u neninoj sobi jer smo imali drva samo za nju. Bila je topla i ne samo od vatre, već i od nenine ljubavi. Svi su već zaspali a ja sam gledala kroz prozor i pokušavala se prisjetiti kako se koja zove zen, zemlja-zrak..
<p>
Potom sam dugo gledala u plafon na kojem su igrale šare i pokušavala dokučiti je li to samo od razbijenog pleha ispod kojeg je pucketala vatra.

Sjećam se još puno toga. I previše.

Rat je stao kad sam krenula u prvi razred. Poslije smo se uvijek igrali rata.

Glupi avion.

Eh

2

1.Može li mi neko reći gdje se skladište izgovorene riječi ?

Posebno one olovne što nagrizaju čak i meso. Ne možete me ubijediti da riječi ne mogu doslovno da grizu,  kad ja evo osjećam njih par  baš u predjelu grla. A mene moj osjećaj rijetko kad vara.

Može li mi neko reći kako da ih se riješim?

Već mi počinje ići na živce što pri skoro svakom uzdahu ponestaje vazduha.   Nemoj mi reći samo diši duboko.   Moj mozak ne reaguje na naredbe, on se tad pravi da je zaboravio kako se diše.

Može li mi samo još neko reći šta je manje zlo ? Da zbog tebe neko pati ili da neko zbog tvoje patnje „odgori“  ?

  1. Bože, toliko lijepih stvari se čovjeku desi u jednom danu, a on  još uvijek traži odgovore na tamo neka pitanja   Zaista je čovjek nezahvalan.

***

  1. Na fakultetu sam upoznala jednu kolegicu sa kojom sam zajedno pripremala ispit.   Kako sam imala više položenih ispita od nje i bolje mi ležale matematičke operacije ponudila sam joj pomoć i oko drugih predmeta.  Kroz to smo se počele i aktivnije družiti. Bila je zabavna i vesela, a ja sam taj period bila dosadna i tužna.  Primjetila sam da joj je postalo važno moje mišljenje,više nego što mi se sviđa.  Na taj znak, počela bih se pripremati psihički. Ne volim kad me ljudi previše shvate ozbiljno.

Tokom  jednog od  druženja među našim već zajedničkim prijateljima rekla sam da  ne znam rukovati sa novim regulatorom grijanja na struju, na što se ona hitro ponudila da mi pomogne.  Pričala je takvim tonom, koji ne smijete imati kad objašnjavate učeniku zadatak iz matamatike. Onim tonom, pa kako si tako glupa.  Nije me to uvrijedilo iako je već odavno nadglasala i ućutkala ostatak ekipe. Izgledalo je kao da se neće zaustaviti a ja je nisam  htjela prekidati, čak sam je bodrila ne bi li je prošao onaj osjećaj ugroženosti koji je počela osjećati u mom prisustvu, a zbog kojeg sam počela paziti da što manje pričam u svom stilu.

Začepi Merima, ne mogu te više slušati, dobaci joj mlađa sestra. Tu se prekinu  moja kupovina slobode, kroz njeno oslobodjanje.

***

  1. Ne volim biti okružena sa sličnim ljudima, ali ponekad zbog ljubavi izgubiš mogućnost izbora.

I  onda zaboli me tuđa nesigurnost, više od vlastite.

Eh da samo znaš koliko sam mala u svojim očim, nikad mi ne bi prišila toliku veličinu.  Ako mi vjeruješ, pogledaj me iz svemira.  Toliko sam i sebi daleka.

Voda teče kud šef reče

2

Ej, sinoć lik veli imam eigene firma a nema ni dvadeset godina,pa čovječe ja nemam ni eigene kokoš.U prijevodu Švabe nisu normalne.

google

Na zadnjem poslu u Bosni, na nekim zajedničkim sastancima u trenutku neke duže tišine ja bih bila vazda ta koja bi po običaju samu sebe dovodila u neugodnu situaciju. Možda jer mi bilo smiješno vidjeti dotičnog u ulozi šefa i što su ga drugi doživljavali kao toliki autoritet. Ej, iskupi nas 5 da nam nešto kaže i onda šuti nekih 7 minuta, dok progovori prvu rečenicu. Naravno da se i danas pitam, kako da je to samo meni bilo smiješno. Ma nije to ni do njega, oduvijek mi je zanimljiv uticaj tih autoriteta na ljude oko njega. Dok ja imam taj „problem“, tipa “ stid je ne bi bilo da je kod sultana“. Toliko ne doživljavam te formalne autoritete.

Nego,zovne mene poslije isti taj šef nasamo da nešto siđem do njega, ja kontam sad će da me dribla jer gaji tu strah trepet radnu klimu i kontam na šta će to izaći taj sastanak, jer znam sebe da neću izdržati da to samo preslušam. Kad on mene zvao samo da upita gdje sam parkirala motor ispred zgrade i kako to da nisam u haljinicama kao sve žene za osmi mart. Onda krenuo spikom kako će mi kupiti cvijeće, reko’ prihvatam jedino ako kupiš i svim ostalim radnicama. Zatim sam ja njega malo prozivala, kad on već nije mene, kako to da on jedini dolazi na posao u 9h, a trebao bi kao i sav običan puk i da sam na njegovom mjesto ne samo što bi bila protiv nove odluke o ukidanju poslijepodnevne kafu, već bi uvela to kao obavezu i svi bi radnici prvo morali doći na posao naspavani u slučaju da nisu, mogli bi otići u dr. dio kancelarije da malo odkunjaju. Tokom dana bi u firmi mogli da rade sve što požele za razonodu, samo da budu zadovoljni i sretni. Naravno sve je to u cilju dugoročnog stvaranja profita. On meni na to samo reče, čuj i krenuo se pravdati kako je on za deset godina to zaslužio, u prevodu on tako može a ostali radnici ne mogu.

Isti dan top vijest je bila kako su moje bivše radne kolegice prvi put nakon toliko godina dobile cvijeće od svog šefa. Samo je još jedna osoba pored mene saznala i zašto. Ne jer sam tad izlazila sa njim, već jer je bio desna ruka tog šefa i kao po običaj zapalo ga da obavi i taj posao za njega.

Da ne bi bilo da pričam utopije oko uređenja ove radne klime, (za Bosnu će to uvijek biti) pogledajte ovaj link. Prošle godine kad smo obrađivali najbolje poslovne politike korporacija, mislila sam im pisati kako su mi ukrali ideju.

Pronađi me u predgrađu

0

Jednom od prevelike tuge, pukao mi je razum.

Tisuće neuronskih ćelija nad bujicom nataloženih emocija koje se brzinom svjetlosti pokušavale da ožive u misao su nestale u sekundi.

Sam čin i nije tako strašan.Možda za svjedoke.Po tebe su strašne samo posljedice.

Najteža je stvar bila vjerovati opet svom razumu da te neće izdati kad je najgore.Kao da to nije dovoljno, zbog straha od njegove krhosti, oživjeli su i drugi strahovi. Pa bi pod većom koncentracijom stresa jaran izmišljao laži i radio mi sabotaže samo da se ne mora suočiti sa imalo napora.

U stanju zdrave svijesti pokušavala bih razmišljati kao on, samodestruktivno, samo da ga pokušam nadmudriti u zadnjem činu. Ponekad ne bih uspjela i tad bih ga kaznila reprogramiranjem. Dobio bi novu verziju mene, dotad nepoznatu, okružena novim ljudima sa kojim bih ga zabavljala. Znala sam samo da mu ne smijem ostaviti slobodnog prostora za razmišljanje.

Omiljena obmana razuma mi je bilo stanje zaljubljenosti, i baš nekako u najkritičnijim periodima zadala bih mu samo da se s njim zanima.

Jednog perioda sam bila na teškoj rehabilitaciji od ljubavi, tako da je to pogoršalo stanje.

Najgore je bilo zaspati. Stoga sam zalijepila nekih par ovčice na ormar da ih brojim prije spavanja. Kako su ovčice svijetlile u mraku,nisam ih smjela brojiti već bih se pokrila jorganom i brojala u sebi od jedan pa sve dok ga ne umorim. A taj je išao dotle da je sebi umislio da će baš on naći odgovore na pitanja koja dosadašnji obični puk nije uspio i vodio sam sa sobom neke bespotrebne razgovore. Znao bi me tako do jutra mučiti, iako sutra moram ustati rano. Pitala sam se šta će mi to znanje i spoznaje, kad ću opet pri običnom činu uraditi najobičniju glupost.

Uporno sam mu govorila da se ostavi velikih stvari i da se bavi trivijalnostima, poput učenja za ispit, slaganje robe u ormaru i da počne da uživa više u muzici sa radia i običnim razgovorima.

I evo već godinama, tako se ja i moj gospodin igramo žmirke.Pozitivna stvar je što godinama dobivam blagu prednost pa mu se nakeziš na već ofirne sadističke pokušaje buđenja mazohiste u tebi.

Veliš, gdje srce u svemu tome. Ma ta elastična sprava bi se najčešće odmarala na sjevernom polu. Ponekad bi me i ono napravilo ludom pri jakim temperaturama,jer bih najčešće plakala i smijala u isti čas. A sve suze nisu tuga. Niti svi osmjesi sreća.

Od trenutka gubitka razuma i cjelokupnog bunila, nisam u stanju razaznati šta je koje. A nešto me nije i briga. Trenutno želim samo da odvrnem muziku i prepustim svojim zabludama. One su ljepša polovica mog razuma. Da nije sve tako sivo, moram reći da nakon tačno dvadeset godina u mom svemiru zvijezda i sazviježđa počele slagati u harmoničnom redu.

A što se tiče sunca, pa njih sam toliko upoznala i prepoznala u ovo 7 godina da zbog njih i ovo moje zaleđeno srce ponekad zasvjetluca.

fe9da3364bd856b7edcaa52fad86f848

PS:Ako se jednog dana udam i moj budući na vjenčanju bude mi otpjevao ovu pjesmu znajte da sam sretna žena i da će to biti moje najveće sunce ikad.

Dodati / (ne)oduzeti

2

Koliko košta tvoja ljubav? Udahni mi par grama duše za 100 eura.

safe_image

 

Da se ne brkaju lončići.

Vrijednost stvari: Vrijednost materijalnog dobra nije definisana cijenom novca već cijena novca tog dobra ovisi od toga koliko mu je pridodana nova vrijednost. Stoga, stvari se djele na jeftine, skupocjene i neophodne. (Neophodne stvari moraš imati bez obzira na cijenu,poput hrane).

Vrijednost duše: Vrijednost čovjeka nije određena novcem već stepenom očuvanja vlastitih unutrašnjih vrijednosti. U zavisnosti od tog trošenja ljudi se sami susretnu sa svojom cijenom na tržištu. Stoga, imamo jeftine ili prazne ljude, skupocjene koji se dobro prodaju i one neophodne. (Neopodni su dobri ljudi koji nemaju cijenu, poput zraka).

PS: Za one koji ne slučaju Hladno pivo, preporuka pročitati text 🙂

Mudrost (ne)dolazi sa godinama

3

Imam par malo starijih prijateljica.

Prva je u kasnim tridesetim. Za nju bi se moglo reći da je žena od karijere.Ima svoj stan, vlastito auto i radi posao koji voli. Ipak pored svog tog materijalnog zadovoljstva zadnji put požalila na teško nezadovoljstvo, koje joj se ispoljava kroz panične napade i tešku depresiju. Kaže da joj je vjera jedini mir, ali bez obzira na to što klanja svaki vakat boji uvečer zaspat jer strahuje od paničnog napada.

Veli, imaš ti te ljude koje te vole jer si uvijek tu za njih, ali na kraju dana svi odu kući tim partnerima na koje reže, a ti u stanu u neko doba ležiš sama i usamljena. Možda nisam trebala čekati da se stvari dese same od sebe i fokusirati samo na posao, a možda samo ne mogu imati sreće i u ljubavi. Pošto je to osoba koja može pričati više od mene, ovaj put sam je preslušala.

Kako god ju slušam i gledam, meni u glavi misao, pa takva energija od žene i propada, nije ni čudo da ima takve manifestacije. Krenula zazinuti nekoliko puta sve je to tebi od nedostatka sexa i da prestane čekati pravu ljubav, ali bilo me sramota, žena vjernica. Ali ako se ne promijeni ubrzo stanje, moraću lanuti.

Ova druga ima 44 godine ali dao bi joj početak tridesetih,nije muslimanka,austrijanka je. Nakon što je nekoliko godina radila kao pravnica, odustala od tzv.karijere i posvetila poslu sa manje para i manje stresa. Nekad me postidi njena skromnost. Moram primjetiti da ove austrijance što sam dosad sretala, koji za sebe kažu da nisu vjernici, pokazali toliko morala nego dobar broj hadzija koje poznajem.

Ima zakon iznad svih religija, zove se zakon srca.

Uglavnom i ona dalje traži pravu ljubav i kad priča o svom stavu prema ljubavi, kao da sebe slušam, pomalo. Pitam se kako je uspjela imati i ono veza što je imala. Uglavnom je zadovoljna životom i ima miran san, ali skoro vazda djeluje umorno i iscrpljeno. I ponekad mi kaže da joj nađem nekog bosanca. Priznala mi da od svih 7 muškaraca sa kojima je bila u dugoročnim vezama samo dvojica znali dovesti do orgazma. I da joj je krivo kako se završilo sa ovim zadnjim, jer je bio jedan od njih. Neki dan nas dvije se dogovorile ići gledati neki mjuzikl, žena blista, morala sam joj reći da je taj dan nešto posebno lijepa. Ja skoro i zaboravila naš zadnji susret, usput na kojem je malo režala na mene jer sam je nagovorila da se javi tom liku.

Kroz blistav osmijeh, reče da su se sreli i proglasi me svojim osobnim psihologom.

Ja se nasmijala jer sam se sjetila da sam joj na prvom našem susretu prije skoro dvije godine rekla da sam fulala zanimanje, na što ona pomalo grubo rekla da me ne može zamisliti kao psihologinju i da baš izgledam kao ekonomistica. Naravno, da sam je morala onda pitati a kako to izgleda ekonomistica.

Kad bih barem bila pametna ko što nisam pa učiti na tuđim greškama.

Boc boc

1

 

Nedavno mi pričala sestra kako joj se iznenada razboljela prijateljica. Počeli joj trnuti ruke, noge da bi na kraju kratkoročno ostala paralizovana. Nakon brojnih pretraga i mišljenja, u Sarajevu su joj dali konačnu dijagnozu i počeli je liječiti od multiplaskleroze. Međutim, kako se cura još gore osjećala potražila je mišljenje i u Zagrebu. Tamo su ustanovili da je sve posljedica ujeda krpelja i blagovremeno počeli sa adekvatnim liječenjem. Prva terapija je toliko štetna bila da ju je skoro mogla ubiti. Sreća u nesreći je ona ćerka nekog čivije jer je to cjelokupno liječenje koštalo jako puno.

 

 

U svemu tome izađe ovdje vijest na lokalnom portalu kako su u ovoj pokrajini najotrovniji krpelji i kako ih ima jako puno. Sljedeći dan na bazenu jedan se pokušao uvući pod kožu male sestrične, srećom vidjela sam na vrijeme. Kažem ja ovoj sestri, veli ona mi smo svi dobili injekciju i priča kako se to ovdje skoro pa podrazumijeva, na što se pobunio stari hipohondar u meni i bude mi krivo što je zaboravila reći za to i brže bolje odem do apoteke iskeširati 80 eura za te dvije preventivne boce. Mogu vam reći da sam skoro zaplakala primajući bocu, a znam da sam kao dijete dobivala tops jer nisam plakala kad sam dobivala injekcije. Kaže doktorica boliće te ruka tri dana, a ono bom pet dana.

Vremeplov

2

Kad bih imala vremeplov i neku moć, prva stvar koju bih pokušala zaustaviti je proizvodnja grudnjaka,onda tek nešto ostalo. Pa ne znam stvarno, sve čekam neki novi modni trend da se to čudo ukine,i tako čekam i čekam…

Sve se mijenja samo je promjena stalna

Skip to toolbar