Jednog Ramazana u Bosni skoro cijeli mjesec sam kao jedino društvo imala Dostojevskog i Radio Stari grad. Kad bih se zaželila pričati, odgovarala bih na pitanja Emiru sa radia. Možda mi zato ne smeta što je ovdje svima oko mene protekli mjesec bio kao i svaki drugi.Ajd Ramazan mi je baš nekako intimna stvar, kao i vjera. Ali slavlje i radost ne mogu biti potpuni ako se ne dijele sa nekim. Zato mi je već teško što će sutra u mom okruženju ovdje biti običan dan. Iako ovdje sad već znam pofino muslimana, bar onih Bosanaca što nose muslimansko ime…. Već sam se ja njima par najavila sutra na Bajram, kad završim sa poslom. Mada, već vidim da će to biti posjeta kao i svaka druga. Nije mi prvi put da slavim ovdje Bajram. Nema tog nešto u zraku niti tog nečeg oko njihove aure. Mada toga sve manje ima i na bosanskim Bajramima. Sjećam se nekad kad su, čini mi se, i mlado i staro takmičilo ko će više kuća posjetiti, pa smo morali na smjene ostajati kod kuće. Komšije su bile u ljubavi i smijeh se prelamao prilikom obilazaka.Mi djeca smo to takmičenje za sevape ozbiljno shvatili, ali vješto smo se čuvali za već odabrane kuće gdje smo ocijenili da su domaćice zadnjeg Bajrama napravile najbolje kolače.

Dok ovi današnji Bajrami, sretan si ako ti uđu i prve komšije. Najbolji dio dana je doček brata iz dzamije, iako njegov dolazak unazad par godina nene svaki put oblije suzama. Tad svi čestitamo jedni drugima Bajram, izgrlimo, izljubimo, poželimo sve najbolje i sjednemo zajedno za tradicionalni ručak. A meni srce tad svaki put ispunjeno posebnom toplinom.

Jednog dana kad budem imala svoju porodicu u kući će uvijek mirisati kolači, djeci ću čitati bajke prije spavanja i paziću da im niko ne razbije čaroliju vjerovanja, ljepotu Bajrama i dira u njihove heroje.

*** Danas sam zamalo izgrizla cijeli svoj sabur. Spasila me BF kad sam pročitala da je dobila posao u Njemačkoj. Još jedna osoba manje u Bosni.

Sjetila sam se kako mi je ex mentor tokom pripravničkog pričao da mu žena morala primiti injekcije kad je saznala da je trudna jer ima negativan rh faktor a bebe pozitivan, pa da sačuva plod. Neki dan naiđem na članak kako neg.rh faktor doskora nije postojao i da su to hibridni ljud, modifikovani vanzemaljskim dnk faktorom. Između ostalih argumenata navode ovaj. Kao u ovom gore slučaju, da tijelo ove žene identificira vlastito dijete sa pozitivnim rh faktorom kao strano tijelo i da ima signal da ga treba ubiti. Sad ja kontam kako da na fin način saopštim ex mentoru da mu je žena vanzemaljac.

Davno sam sebi rekla da ne valja svašta čitati, posebno ako si otvoren za nova saznanja, naivan i maštovit. Ima par godina kako ne pratim politiku niti kakve medije. Rahat. Ali, kako sam rekla sebi da trebam biti potkovana u svom domenu zanimanja tako sam počela što više čitati štiva iz ekonomije. Od knjiga pravim kombinacije starih i novih izdanja i sve su uglavnom vezane za Ameriku, Kinu, Evropu. Zanimaju me strategije koje su te države digle na nivo svjetski ekonomskih lidera i njihovi međuodnosi. A i ne bi li ujedno našla kakvu strategiju za našu Bosnicu.

Jedne od najaktuelnih tema u u ek. časopisima jesu elektronski novac i umjetna inteligencija. O novcu sam već pisala, a o ovim ljudo-robotima reko sve danas cu sutra ću. Uglavnom uzimajući u obzir geometrijsku progresiju razvoja tehnike i tehnologije i korporativnu težnju ka inovacijama shvatila sam da će se to desiti a da pri tom niko neće upitati ostatak svijeta da li to želi ili ne. Osim ako ne bi udarili sa 3 svjetskim ratom, Bože zakloni.

http://www.rawstory.com/2015/05/stephen-hawking-warns-artificial-intelligence-could-end-humanity/.

Nego gle čuda, danas otpočeo trodnevni sastanak svjetske elite ni manje ni više nego nadomak mene nekih pola sata, a između ostalih tema na stolu će se naći: umjetna intelignecija, eletkronski novac i hemijsko oružje. Kažem u šali sestri odoh tamo. Veli šta ćeš tu, reko tako. Kaže zato ova moja kolegica s posla što živi tu, kad kreće kući pretresa je federalna policija. Nađem neke likove što prate ove ovu grupu, fol oni maksuz iz Amerike rezervisalu u tom hotelu kao da se nadišu svježeg zraka i neće pobro. Hotel zatvoren 7 dana prije sastanka, a uspjeli su snimiti samo barikade i policijsko osiguranje nekoliko km od hotela. Žale se kako nema više slobode. Reko’ žalite se upravi hotela. 😀

Većina ljudi većina vjeruje da su oni samo jedna od izmišljenih teorija zavjere i doživaljavaju to kao nešto tamo. Dobro, i ja se lažem povremeno. Ali kako sve više svjetski ekonomisti otvoreno govore da ova gospoda u svojim rukama drže 50% svjetske imovine i objašnjavaju na koji način kad im se ćefne instaliraju ekonomsku krizu, sve mi više logike ima i onaj Zeitgeist.

Mislim da su čovječanstvu neophodne promjene u ekonomiji i novi pogledi. Potaknuta sa tim sastankom,pogledam i ovaj dokumentarac u prilogu i još par takvih gluposti i kontam se a kud će ovaj svijet u pm. Oni predviđaju te robote za nekih 40 godina a ja se baš namjerila na stoju. Hoće li insan gledati zla svojim očima. Ja i sva ta tehnologija nismo u pretjeranoj ljubavi. Ma kad vam velim da imam strah od bojlera sve već znate. Sigurno bih bila ta neka podvrsta što se opire promjenama. Izrod što veli moja nene. Kontam mojoj mami tek ne bi uspjeli ugraditi nešto. Organizam joj ne podnosi čak niti konac od operacija,lijekove niti bilo koje strano tijelo.

Ja se pravo nasekirala, kao da imam neke supermoći pa eto mogu spasiti svijet. Ne treba zadirati u Božije. Održim sebi vaz, i krenem da odmorim uz tv, ono roboti u filmu, ja na crtani kad i tamo.  Jedva nađoh jedan po ćeifu.

…http://techcrunch.com/2014/01/26/google-deepmind/

Kažu da nikad na planeti nije bilo više omladine, čak im pripada 45% od ukupne populacije i kao očekuje se procvat i spas svijeta u budućoj y generaciji. Nije da nisam optimistična, ali od ove moje generacije i spašavanja svijeta nema ništa, osim ako nas kakva zraka ne bi prosvijetlila. Eto,da ne lažem nisam ni ja toliki crnjak i moram priznat da se uzdam i ja, al u ovu djecu što se sad rađaju, i to samo ako im se počne pripremati teren. Čitajući svašta, odlučila sam ovo troje maće djece od sestre malo više analizirati, dati im kakvih testova inteligencije i kreativnosti, a i pokušati ih više slušati, da vidim ima li tu kakvih naznaka te kristalne djece. Jer gledajući ovu mladež u subotu veče, još kad se skontam u kakav je helać otišao ovaj svijet ne piše se nam se baš svijetla budućnosti. Ma u subotu u gradu sve neka čudna raja. Prošlih par puta u ovom lokalu baš bilo extra, a ovaj put kao da smo upale u neki loš talijanski film. Jednima se iz aviona vidi da su mafijaši, najbolji frajer oliza drugog frajera u svemu tome neki starci prilaze sa indirektnom uletom o svojim nekretninama, dok s druge strane, neke žene u četrdesetim što se nisu isplesale u svojim dvadesetim. Ipak se nadam se da je ovo bila samo jedna od onih subota u kojima samo pijan možeš da uživaš. Dobro, 90 i više % mladih i jesu na nečem. Priznajem, ponekad sam i ja na nečem ali više je to tipa, samo se sa njim zanimam pa sam slijepa pored očiju. Nego, kad sam u tom nekom stanju autsajdera posmatrajući opijenost mase i titranje po matrici osjetim neko zgražanje nad količinom ljudi koja udovoljava svojim primitivnim instiktima. Kad sretnem ušlagiranog momka od droge ili prepitosti, pomislim kako su ljudi bezvrijedna vrsta na ovoj planeti.Inače, primjetila sam odavno da imam averziju prema skupovima. Čim vidim zbir, roj nečeg a mogu to svojom rukom uništiti, rijetko kad to ne poželim uraditi. Mislim da mi ta trauma potekla iz djetinjstva. Ne znam tačno je li od gledanja u razrezane kravlje sise ili od hodanja sa sitno izrezanim krompirima u mojim čarapama da mi izvuku temperaturu. Uglavnom, sebi više ne preporučujem stojanje za šankom u diskoteci, osim ako nije kakav dobar frajer kraj mene tako da gledamo samo jedno u drugo.Između ostalog, primjetila sam neki loš trend kod muškaraca, a to je da opašu oko sebe jaknu. Znači, strašno. Pošto nismo bile u fazonu za plesanje u disku, popijemo piće i u stan. I šta’š onako nepospana oko pola 4 uzmem čitati stručnu ekonomsku literaturu da se još više shebem i kontam u koju pm otišao ovaj svijet. Fino čiko objašnjava proces instaliranja ekonomskih kriza u bocu. Na to sve otvorim neki članak što izbaci“Na rubu znanosti“, nešto o hibridnim ljudima i negativnom rh faktoru. Baš da se fino uspavaš. Kad smo kod tih vanzemaljaca, pitam se ima li neki noviji film a da ne najavljuje vladavinu robota i dolazak vanzemaljaca i smak svijeta. Ova mlađa djeca kad odrastu ima da to prihvate normalno kao što danas neke žene očekuju da će nakon raskida muškarac reći „ne merem bez tebe“ i boriti za pravu ljubav. Srećom, to promišljanje na nekom globalnom nivou trudim se ne shvatati tako ozbiljno, jer ionako nisu u mojoj nadležnosti. Radije sačuvam energiju jer treba i sutra izgurati Sizifov kamen u svom mikrokosmosu. I bez obzira što znaš da će jednog dana doći kraj, ponašaš se po ustaljenoj dnevnoj proceduri. A to je,prvo buđenje uz kafu i diječiji smijeh, i suočavanje sa omiljenim izazovom a to je borba sa svojim navikama. Ne znam za vas, ali svaki put kad izađem iz svoje zone komfora, moj život dobije smisao.

https://www.youtube.com/watch?v=E2VCwBzGdPM

Na blogeru se  kao nešto zahučkalo sa ovim ateizmom. Iako sam mislila da ne pišem o religiji, al de kad kod mene ide sve po ćeifu. Što se tiče ateista mislim da posmatrajući prirodu i psihologiju čovjeka možeš vidjeti da ateizam nije u prirodi čovjeka i da je u prirodi čovjeka da teži nadanju i vjerovanju. Dokaz tome je da od rođenja tragamo za odgovorima na pitanja odakle smo, zašto postojimo i gdje idemo. Odgovore na ova pitanja možete naći samo u religiji. Međutim mnogi ljudi su potisnuli svoje potrebe i izbjegli razmišljanje o ovim pitanjima. Pošto po prirodi ne prihvatam stvari kakve jesu, nego ih automatski analiziram. Zbog tog osjecaja u sebi, nisam prihvatila automatski islam kao vjeru iako sam rođena u njoj, pored osjecaja vjerovanja. Jer osjećaj je jedno i znala sam da sam mogla imati jak osjecaj vjerovanja da sam isto tako rođena u kršćanskoj porodici. Ipak smisao i logiku sam pronašla u islamu. Tek otkad su mi se logika i osjecaji povezali, srce i razum su mi postali u miru i ljubavi jedno sa drugim. Što se tiče tog da islam nije prava vjera, nek neko pokuša napraviti knjigu sličnu Kur’anu, a da bi razumio Kur’an ne smiješ ga uzeti zdravo za gotovo. Mislim da će iole obrazovnom čovjeku biti jasnije o kakvoj knjizi je riječ ako pročita knjigu „Kuran kao nadnaravni fenomen“ zbog koje su ljudi prelazili na islam i nek pokuša dokazati tvrdnje protiv, mada vjerujem da je neko uspio dosad, na sva zvona bi zvonilo. Drugo ne želim ulaziti ulaziti u imanske i islamske šarte koji su osnov vjerovanja, već se zadržati na prirodi čovjeka tj. da se odgovor nalazi u njemu, a ne u knjigama i naučnim dokazima. Druga stvar zbog koje neću ulaziti u to jeste što su ljudi različitih shvatanja  i bez obzira na sve upute svako ima vlastitu percepciju vjernika i vjere. Tako i ja svoju. Recimo, za mene nije islam samo ono što kaže hodza ili ono kako se ponašaju neki muslimani u ime vjere. Za mene je vjera prirodni urođeni osjećaj i unutrašnji glas, koji ti govori šta je pravo a što ne. Između ostalog, to je nešto najintimnije što čovjek ima. Zbog toga, ne prosuđujem ljude na osnovu vjere, jer je to intimni odnos između tebe osobe i Boga. A u tuđu intimu niti možeš niti treba da zadireš. Isto tako ne mislim da je neki vjernik koji klanja svaki namaz, tj. ispunjava svaki imanski i islamski šart bolji čovjek od nekog ateiste, jer to nije moj domen koji mogu znati, zbog svoje ograničenosti i to što neko klanja, dobar je za sebe pa nek ga Bog nagradi a ja treba da gledam ispred svojih vrata. Na kraju šta ko misli i kakav je čovjek u suštini može znati samo Onaj koji poznaje srca svih ljudi i ono što se u njima krije, a moje je da gledam kako se ta osoba ponaša direktno prema meni. Pri tom se trudim imati na umu da je ispred mene čovjek, a po prirodi svi smo nesavršeni i griješni. Vjerovanje, prije svega to su oni momenti kad ostaneš sam sa sobom i čuješ šta ti duša kaže. Ko osjeti pravog sebe, taj je u stanju osjetiti i Boga. Jer između Boga i čovjeka u islamu nema posrednika. S druge strane ljudi bi trebali osjećati samo dobro od vjernika. Iako je to ono sa čim ateisti pokušavaju da odbrane svoju teoriju da je bolja od vjerovanja. Tj.da njihov izbor donose više koristi svijetu nego vjernici, iako je to kontradiktorno sa njihovom rušilačkom prirodom. Recimo u teoriji i jedna i druga strana se zalaže na kraju za opće dobro i sve pozitivne stvari za čovječanstvo, jer često obje strane navode koliko je zla poteklo od jedne i druge strane. Ja , ne želim da ulazim u to i ne želim da uzimam extreme kao primjere islama jer ipak mislim da je srednji put, pravi put. Ipak,vjera je samo jedan dio čovjekovog života i ne treba je posebno izdvajati, jer ne valja ni u vjeri pretjerivati. Sa tim ne umanjujem njen značaj, jer odluka o (ne)vjerovanju je i dalje osnov za gradnju karaktera koji se neminovno održava na cijeli svijet.Isto tako sam protiv nametanja i uvođenja religije u svjetovne institucije, jer se to ne smije pretvoriti u glumu i forsirati i na kraju krajeva ljudi prakticiraju različita vjerovanja, a u svakoj vjeri ima dobrih ljudi. Tako da opet svakom njegovo. U suprotnom, uzeći u obzir prirodu svakog čovjeka moglo bi doći do nepotrebih sukoba kojim smo svjedoci. „Što se tiče tih ateista, psihologija ateizma je utemeljena na inatu, traži jasno, a bježi od shvatanja onoga što je krajnje očito, sprečava prihvatanje i najočitijih dokaza. „Stoga ovim postom ne želim nikog u ništa ubijeđivati. Štaviše, moja deviza je ona“do kraja života ću braniti tvoje pravo da kažeš svoje mišljenje iako se ne slazem sa njim“. Svakom njegova vjera. Što sam primjetila da nedostaje mnogima na  blogeru, tokom komuniciranja putem komentara. Tu je kultura dijaloga nepoznanica. Kad prođeš bez vrijeđanja dobro je, jel de. Ko je siguran u svoj stav, njega tuđe mišljenje ne bi trebalo ugrožavati. Stoga, moje religijsko ubijeđenje nimalo ne vrijeđa postojanje ateista, štaviše kad čujem da neka bena opsuje Boga, ni ne trepnem. Ne psuje on mog Boga, već svog nepostojećeg. A za mene je samo nekulturan čovjek. Nego kad su u pitanju ti ateisti, zanimljivo je da svaki ima osjećaj superiornosti nad vjernicima. Dok po meni, najgore zlo u čovjeku je dokazivanje da je bolji od drugog( nemogućnost priznavanja jednakosti sa drugim ljudima)i iz tog osjecaja su nastala najveća zla na svijetu. Pogledajte samo koliko štete taj stav nanosi u međuljudskim odnosima ili kroz prizmu međudržavnih odnosa. Dok s druge strane, vjernik ukoliko na pravi način percipira vjerovanje i svjestan je da je iznad njega Bog, Stvoritelj svijeta i svega u njemu, on automatski prihvata svoju ulogu kao samo kockice cijelog mozaika ne precjenjujući svoj značaj kao neke veličine a niti podcijenjujući svoje bivstovanje jer zna da bez njega slika ne bi bila potpuna jer da nije toliko važan ne bi se „desio“svijetu. I ako sa takvim stavom prilaziš ljudima, ljudi će to osjetiti, jer svako može nametnuti svoje ego. Bar je to najlakše na svijetu. Biti bahat. Mislim da je generalno za zlo u svijetu upravo krivi svi ljudi koji su se otuđili od svoje prave prirode, tj. od vjerovanja. Jer stavljanjem materijalnog iznad duhovnog čovjek postaje više rušilačke prirode, i dok slavljeći sebe kao najsavršenijeg bića na planeti i iznad kojeg neme veće Sile osim zakona jačeg, uništava prirodu i svijet koji nije stvorio. Iako mu priroda to vraća kao bumerang, on je i dalje umišljen u svojoj veličini. Znači ateizam jednostavno nije u prirodi čovjeka..nego može biti ubijeđenje, sam sebe ubijediš da ništa ne postoji i vjeruješ u to…et ponovo ključ “vjeruješ u to”. Priroda čovjeka ja da vjeruje u nešto tj. vjera…a sad ko će u šta vjerovati je stvar izbora. Izbor jedino imaju ljudi i zato su oni “posebniji ” od drugih stvorenja. Ateisti koliko god djelovali kao pomireni sa svijetom i onim što se dešava u njegu, istim intenzitetom takva osoba u sebi ima jake unutrašnje dvojbe jer se bori protiv samog sebe, jer je u prirodi čovjeka da teži nadanju i vjerovanju. Onog trenutka kad osoba zaniječe vjerovanje, na neki način ubija svoje duhovno ja, nadu, kreativnost, žar, strast, želju za životom, za stvaranjem, ljubav i jako je teško u takvom čovjeku pronaći ljudskosti i humanosti. A ako je i ima i svjestan tog nekog unutrašnjeg duha kojeg ne vidi, kako mu onda priznaje postojanje. Zar nije tako i sa Bogom. Njega osjetiš ili ne osjetiš. Bogu ne treba ni vjerovanje, ni hvalospjev , ni da se ubija ni gine za njega…ni da jedni druge ubjedjuju u njegovo postojanje.  Svijest o Bogu je potrebna čovjeku. Svijesnost il energija koja koja je u svakom čovjeku i u koja povezuje cijeli svemir, koju priznaje i nauka..je jedan mali dio Božije energije…tj stvaralačka energija. Ljudski um je zbog svoje ograničenosti, sebi pojednostavio i predstavio Boga, kao neko vrhovno biće na nebu, koje govorit šta možeš, šta ne možeš (u nekim slučajevima je to dosta kontradiktorno i uvredljivo za ljudsku logiku)..i to prezentuje na totalno pogrešan način. Medjutim, kad bi ljudi pokušali bar malo približiti tu stvaralačku energiju, savršenost prirode, uvezanost svakog mikroorganizma do galaksije, pokušati shvatiti dimenzije beskonačnosti i konačnosti…kada bi imali tu širinu, automatski imaš strahopoštovanje prema tome, prema toj Sili ili Bogu, tako da ne možeš reći ne vjerujem u to, ne usudiš se…jer ne moraš vidjeti ali osjetiš.

Izašle mi na naslovnicu fotografije sa vjenčanja bivše mi prijateljice. Toliko je ljubavi na njima, da sam je dovde osjetila. A ona je bila prelijepa. Drago mi je da je sretna. Umalo se ne javih da joj čestitam, ali se sjetih da ne pričam sa njom. Čuj ne pričam. Kao da smo djeca. Inače, ne postoji osoba osim nje sa kojom se ne komuniciram, ono bar da je pozdravim pri susretu, dobro osim mog prof.filozofije, ali on je već druga priča.

Uglavnom me ljudi ono volU, bar one što ja volim . Ali ima i tih što me kao ne vole, a ti su mi samo simpatični. Tokom tog mog nekog rada često su mi znali praviti neke smicalice. Pošto su se trudili da to bude na nekom većem nivou uglavnom nekako na drugoj strani bude neka razumna osoba pa ih još prizove pameti ili mi priđe nepoznat čovjek i ispriča šta mi se sprema. I tako par godina, isti glumci sa sve većom postavom.Ponekad kad preĆeraju, iskupim ih da popričamo. Prije predstave ta glavna što uvijek zakuhavala, a rek’o bi kruha se ne zna najesti, priđe sva uhuđena nasamo da me upita jesam li ljuta na nju i pričam li dalje sa njom. Reko’ nikad sebi ne bih dozvolila da ne pričam sa osobom kojom radim, ali privatno ne očekuj da ćemo ikad popiti kafu. Fino im na početku drame kažem da dzaba dižu hučku i da mi se trebaju izvinuti za priređenu emotivnu bol i da mi mogu samo čestitati i zahvaliti. I sve to oni baš tako redom naprave, a onda se neutralna prisutna publika smije i ibreti. Ja budem samo umorna.Džaba sam im govorila da se ne trebamo voljeti, jer možda ne volim ni ja njih, ali im to ne pokazujem i da se moramo poštovati. Na tom testu je pala ona da nije važno šta ti pričaju iza leđa,već da je bitno kad se ti okreneš da ućute. Uglavnom to što su ovi pokušavali godinama je na neki način uspjelo toj mojoj desetegodišnjoj prijateljici kad se odlučila umiješat. Ma i ta prijateljstva što nastaju iz dugogodišnjeg poznanstva nisu prava. Prihvatiš i zavoliš nekog kakav jest,a ako je on klimav karakter, na kraju te zaboli kad takva osoba pomjeri granice svoje gluposti i bezobrazluka. Čim sam došla kući obrisala sam je sa facebooka,jer to njoj kao nešto znači a meni bio ćeif. Onda su uslijedili pozivi na mob.i srceparajuće poruke na fb i mail. Odgovorila sam joj na samo jedan poziv, nakon par dana, malo kao saslušala i rekla ajd da se ne lažemo više, samo ti ostaj 2 metra od mene i dodam još da se nadam da joj ti politički poeni isplatiti cijenu. U početku fakat ona mene izbjegavala, baš nekako sagne glavu svaki put.Nakon dvije godine sad kad se sretnemo izbjegavam ja nju jer poznavajući sebe kad bi mi se susreo pogled sa njenim ne bih izdržala da joj se ne nasmijem,kao da se ništa nije desilo. Srećom, ne živimo u istoj državi. Najviše zahvaljujući njoj i takvim slični njoj.

A što ne mogu ovih jugonostalgičara, posebno onih što nisu bili ni misliti za vrijeme Juge, kamo li šta drugo. Momak mlađi od mene, svaka druga objava mu u tom fazonu, godinama. Ne znam, trebao mi mu neko reći da je ovo 2015 godina.Dok se on jadan skonta, proglasiće smrt i kapitalizamu. Što neki roditelji znaju upropastiti svoje dijete.

Jučer mi naletilo pod ruku nekoliko austrijskih ekonomskih časopisa. Prema zadnjim podacima prosječna stopa nezaposlenosti u Austriji 10%. Negdje oko pola miliona nezaposlenih ljudi. Opet iako se nema posla, ja ove sedmice za par sati instrukcija zaradila nečiju bosansku platu. Još idem ispod preporučene cijene. Šta ti je standard. Nego, za ovu nezaposlenost. To se odmah digla ozbiljna prašina, sazivaju se ekonomski stručnjaci da daju mišljenje,kako,šta, zbog čega. Predlažu se promjene u strateškim planovima.. Ali kako god, ni ta vijest im nema prizvuka crnila kao što to naši mediji znaju upakovati. Kritika radi kritike, ustvari radi čitanosti. Uglavnom austrijanci se u tim nekim ekonomskim analizama najviše porede sa skandinavskim zemljama. Ispadaše sjeverci pravi lideri. U Švedskoj se skoro u potpunosti uveo elektronski novac,a svaka druga banka im nema uopće papirnog novca,a do 2030 kažu ovakav novac ode kod njih u historiju. Ispadaše u pravu oni ljudovi iz Zeitgeista. Danas čitam neku knjigu, neko američko izdanje isto navode skandinavske zemlje kao primjere ponašanja. Najmanje korupcije, najbolje školstvo,najviše žena u parlamentu,48%. Bom, ako ste se pitali zašto su tako uspješni, da znate. :p Usput, eto recepta za bosansku krizu.:)Kad smo kod žena. Danas mi jedna sestra magistrirala. Kaže, ništa joj to ne znači. Veli, u Bosni ti to haman dođe kao sramota. Kako god ona to doživljavala, ja sam baš ponosna na nju. Voli seka svoje pametno.  Evo u prilogu dobar link o BH privredi, što bi trebali svi pogledati. https://www.youtube.com/watch?v=QHEyTHs3Acs

Čitam danas u novinama od 2017 godine će nekima androidi početi kuhati, bom ko bude imao 14.000 eura da plati sebi tu kuharicu. Možda im cijena jednog dana bude na tržištu kao i laptopima. I kontam kad bih ga sebi mogla priušititi i koliko god oni njega nafališe i koliko god volim jesti, ne bih ga opet kupila. Radije se naučiti kuhati.

Na jednom intervju, pita me žena koji mi je posao iz snova, a meni u glavi onaj ranč iz snova, ja u nekom haljinčetu, gumenim čizmama u cvijetove, te malo hodam po bašči, te malo oko cvijeća u dvorištu,taman pucam pogled preko voćnjaka kad me prenu glas tete što me ispituje. Iznenađena, skontah da sam pravo malo odlutala, odgovorih joj bez razmišljanja da se mogu vidjeti u svim segmentima. Na kraju našeg mrcvarenja, izađoh ne očekujući poslije pozitivan odgovor, iako sam ga nekad željela. Ponekad osvrćući unatrag primjetih da mi se želje ostvaruju, čak i kad zaželim nešto za druge ljude. Pošto su i oni to primjetili neki mi vele da se molim za njih da dobiju na lotu. Reko’ ne merem, ne vjerujem da je dobro imati previše para. 🙂 U zadnje vrijeme čak i u razvijenim zemljama sve je veća najezda stranaca i postalo je teško pronaći posao,osim ako nisi deficitarno zanimanje. Bilo da si student ili imaš papire. Ovih naših par što se družim sa njima tvrde da i ovdje opasno radi štela, samo što se to kod njih kulturno zove preporuka i da baš trebaš biti sretan da dobiješ posao u struci, jer prednost uvijek ima domicilno stanovništvo, ali naravno bodre me da ne odustajem od školovanja. Vraćajući se sa instrukcije od jedne što me zove Goldenschatz i koja živi u finom naselju, ispred vile ugledah baštovana, prepoznala sam čehri da je naš. Fin neki čovjek. Kontam koliko je naših moralo napustiti Bosnu u potrazi za boljim životom, ostaviti svoju zemlju,kuću i stanove i pored svog obrazovanja raditi na umnožavanju i očuvanju tuđeg bogastva, a naše u Bosni sve propada. U Austriji,Njemačkoj i Švicarskog je toliko teško kupiti stan, recimo u ovoj pokrajini gdje živim kažu ako neko ima vlastiti stan spada među 1% najbogatijeg stanovništva u Austriji. Ljudi pravo digli standard. Ne vjerujem da je toliko zbog kvalitete života prije će biti da zadrže strance na uzici. Kad sam dolazila, prolazeci kroz Austriju bilo mi milina vidjeti kako se ljudi pravo bave poljoprivredom.Izađe momak na benzinskoj dok smo pravili pauzu, ne znaš je li bolji on ili traktor. Prođe još par takvih traktora. Izgleda, to sve voza ove traktore od 50 000 eura. Uglavnom, fino oni čuvaju i podržavaju sve domaće. Čak se ponude subvencije da se pokose one livade ispod Alpa, za koje sam se raspitala da idu posebni traktori, za koje nisam znala ni da postoje. Na kraju cijela Austrija izgleda kao sa najljepše razglednice pa onda dođu turisti da se malo uslikaju i potroše koji euro. Dok u Bosni priča mi žena koja je sjedila do mene kad sam putovala za Austriju da je nakon nekoliko godina rada i znoja morala rasprodati 45 bikova i cijeli “zeleni plan” ugasiti jer više nisu mogli izdržati. Kaže da su ostali još par godina i povećali broj blaga možda bi uspjeli registrovati firmu i osigurati sebe i muža, ali odlučila se zbog djece krenuti za Austriju. Sjetim se svog sela, preko 70 kuća, ostalo njih par da se bavi poljoprivredom. Generacije u 20-tim ako nije na školovanju po drugim gradovima,onda je zajedno sa ovim u 30-tim i 40-tim uglavnom po Sloveniji i ostatku dijaspore, žive život od vikenda do vikenda. Ono malo što i nešto radi kuka i vjerovatno će morati odustati jer je to prevelik luksuz. Čak iako je sve veća cijena mlijeka u prodavnicama, sve manje se plaća njihovo domaće za koje sam čula da ide za izvoz, čak bijednih 30feninga po litri. Ma nije tu više vidjelo sela,haman sve više podsjećaju na naselja u kojima žive ovi austrijski bogataši, opet zahvaljujući jedino našim njemačkim i austrijskim penzionerima koji su se odrekli državljanstva da im djeca ne bi otišla vani i vjerujem da im sad još teže pada ta odluka.

https://www.youtube.com/watch?v=XLgTEAoO2No